Kad sam nedavno čuo za promocije nove knjige o Kreši moja pozornost se nije za to zakačila. Iako bi kao mladom Zadraninu kojemu je košarka broj jedan svaki detalj o Kreši trebao biti kao obavezna lektira, mislio sam da je posrijedi još jedna dosadna kronologija nekakvog novinara koji se predstavlja intimusom. Ipak, kad ju je Gee preporučio na ispodobruca.com morao sam ju uzeti u ruke i dati joj šansu.

Na kraju, kao i toliko puta do sad, Krešina osobnost i lucidna zapažanja su me totalno obuzela pa sam knjigu progutao u rekordnom roku. Početak o prvim godinama u Zadru, u gradu koji je nakon razaranja tražio svoj identitet i našao ga u košarci, do prvih titula i sveopćeg ludila je testament onom gradu koji je taj zanos uspio replicirati i nakon zadnjeg rata, a koji danas živi samo u nadimku grada košarke i u nas 500 koji smo u dvorani i na svakoj se kavi živciramo oko igre, potpisa, taktike bez obzira da li u subotu stiže Partizan ili Hermes. Nemoguće je ne primjetiti tu iskrenu i čistu ljubav prema igri zbog koje je Krešo zavolio ovaj sport i koja iskače iz stranica knjige opisujući vrijeme kad je klub bio dio svakodnevnog života grada, a sam grad i zajednica su činili dušu kluba.

Zadarski djelovi su me naravno za knjigu zakačili i najviše zanimali ali o tome sam ionako i najviše znao. Ono što me u čitanju Krešinih razmišljanja zapanjilo je rast jedne osobe i njegovih vidika te pogleda na svijet. Od balavog dugog mulca koji je morao igrati atipično jer je zbog manjka snage i kila izbjegavao kontakt i koji je živio za basket, cure, cigare, kave i izlaske do ozbiljnog duboko religioznog i karizmatičnog lika koji je košarku koristio kao povod za razmišljanje o životu, širenje vidika i obogaćivanje života svih oko sebe, Krešo tu evoluciju komentira i zapisuje sam i zato ova knjiga ima neprocjenjivu vrijednost kao spomenik razvoju ličnosti jednog genija i pogled na život u nekim prošlim vremenima koja opisuje savršeno precizno i lucidno na plastičnim primjerima usporedbe načina života, rada i pogleda na košarku između tadašnje Juge, Amerike i ostatka svijeta te Europe.

Jasno je da je Krešo nadrastao svaku sredinu u kojoj je bio, ali da je i iz svake faze svoje karijere uzimao ono najbolje, na tome učio i kasnije primjenjivao te tako rastao kao osoba. I baš su ti paradoksi oko njegovog lika i djela nešto najimpresivnije što je iza sebe ostavio. Postao je veći od Zadra i Europe a ipak je uvijek ostao normalan momak s Pašmana odgojen u Zadru. Uvijek je bio svjestan koliko vrijedi i koliko je velik, a iz njegovih riječi ne izvire ni trunka bahatosti. Kaže da je uvijek slušao savjete a ostao svoj. Taktički je bio 30 godina ispred svog vremena, a opet u opisima načina na koji bi se košarka trebala igrati ostaje tako jednostavan. Govori u najosnovnijim pojmovima: igra na postu, skakanje, čuvanje leđa suigraču, izvlačenje iz reketa, protrčavanje bekova i otvaranje prostora, podjela zadataka a kad se sve sagleda u globalu vidi se da je već sedamdesetih udario temelje moderne košarke s puno kretanja bez lopte, lepršavost s puno kontre, prototip modernog centra koji igra i unutra i vani a u obrani 5 igrača koji preuzimaju sve i udvajaju kad je potrebno. Opisuje način igre kojim su Warriorsi zaludili svijet 40 godina nakon i to najjednostavnijim  riječima: dobra obrana, tko dobro skače neka skače a tko dobro puca neka puca. Činjenice da je u Americi izabran u All-American petorke kao prvi stranac, da je držao sve rekorde jednog jakog sveučilišta, da je nakon povratka iz Amerike u Zadru S 24 GODINE preuzeo dužnosti glavnog igrača, trenera i sportskog direktora i jednu ekipu s dna tablice pretvorio u dvostukog prvaka jedne od tada najjačih liga Europe, da je na sličan način podigao i Olimpiju, da je osvojio sve što se osvojiti moglo i da je Virtus i Cibonu samo svojom pojavom i karakterom podigao iz solidnih klubova u europske velikane govore o tome da se ne radi samo o najboljem našem košarkašu, nego o čovjeku koji je udario temelje košarkaške Europe u cjelosti.

Opet je iz svega toga izašao jednostavan. U današnjem svijetu gdje se prodaju parole o krvavom radu i vrijednosti mateijalnog čitati Krešu dolazi kao jedna antiteza i osvježenje. Čovjek se ruga s onima koji su se bacali za svakom loptom dok se on igra košarke, u NBA ga zovu Blazersi, Lakersi i Boston (i to Red Auerbach osobno) a on nije htio u profesionalce jer, kako kaže, ne želi da natjecanje bude falše i plaćeno već ono iskonsko te da želi biti više od košarkaša. Tri se još puta vraćao u Zadar pomoći kad je klub bio na rubu ponora, i to mukte. Iz Italije je došao u Cibonu odrekavši se kamiona para da bi bio doma i stvorio vrijednost ni iz čega. Usred rata odlazi iz Grčke i spreman je pomoći domovini kroz diplomaciju. Dok danas drugi bacaju floskule o dječačkim snovima, igranju srcem i ostalome kod Kreše to više nisu floskule već maksime koje on utjelovljuje.

Van košarke knjiga ima vrijednost kao dokument načinu života u Jugoslaviji, podređivanju sebe kolektivu i prihvaćanju autoriteta dok usporedno zadržavaš svoje “ja”. On i ostali velikani uz njega kao Plećaš, Tvrdić, Daneu, Korać a kasnije Slavnić, Kičanović, Dalipagić, Delibašić kao već formirane ličnosti i zvijezde kolaze u reprezentaciju i bez pogovora prolaze spartanske drilove kod Žeravice, Nikolića, Trninića i ostalih “tirana”. Sustav baziran na čistoj improvizaciji pojedinca, stavljanje kratkoročnog uspjeha i sitnih interesa ispred dugoročnog i općeg dobra u sustavu prožetom korupcijom i nesposobnošću su jake odlike i naše današnje stvarnosti, a već tada ih se Krešo otvoreno gnuša i odlazi iz svake sredine gdje se morao boriti s tim više nego što je htio. Priča o čovjeku koji je odgojen van vjere i religije ali sam svojim promišljanjima otkriva veličinu Boga i Njegovog plana te postaje član jedne od najtvrdokornijih zajednica je aspekt knjige koji će zanimati i one kojima je košarka stran pojam.

Na kraju svega, moram reći da mi je užasno žao što nije poživio duže da vidi onaj poslijeratni hrvatski i zadarski zanos, da udari snažne i zdrave temelje hrvatskoj košarci i zadarskom klubu. Sustav kojemu bi netko kao Krešo bio jedan od tvoraca sigurno bi danas izgledao drukčije od ovog što imamo. Pa, iako ga nikad nisam upoznao, a gledao sam ga samo u insertima na youtubeu nekako se osjećam kao da ga poznajem. Iz priča članova moje obitelji koji su mu bili bliski, iz raznih knjiga, članaka i izjava suvremenika držim sebi da sam ga nekako ipak upoznao i zato ovi memoari dolaze kao ugodan razgovor s jednim velikim čovjekom i genijalcem.

Svakako kupite knjigu, posudite je, čitajte i nosite sa sobom. Dijelite je materi, ćaći, dečku, curi, mužu, ženi a posebno djeci da se na neki način odgaja nova generacija ljudi koji će nositi Krešine vrijednosti i razmišljanja. Jer dok naša javnost čeka da se u hrvatskoj košarci pojavi neki novi Dražen koji će nas povesti u pobjede, ja sam nekako stava da nam je potrebniji novi Krešo.