Kr(umpir)itika: The Rise of Skywalker

Prije svega: SPOLIERI!!! Doduše, ako ste baš htjeli pogledati ovaj film već ste ga pogledali i formirali svoje mišljenje, a ako ne, onda vas ni ne zanima toliko pa možete ići gledati i bez tog  efekta iznenađenja.

Dosta sam čekao s ovim tekstom. Htio sam prvo vidjeti sve druge reviewe ljudi i kritičara kojima vjerujem i vidjeti što se podudara s mojim stavovima, a što ne i što sam propustio. Pogledao sam film i dva puta, razmišljao o njemu te sam pričao sa sebi bliskim ljudima koji su također obožavatelji Star Warsa, a sve to u službi toga da ovaj tekst bude barem pokušaj nekog trijeznog i argumentiranog osvrta, a ne ljutog ranta.

Jer malo je reći da mi se ovaj film nije svidio. Iskreno, prvi put sam ga išao gledati potpuno spoilan pa sam znao što se uglavnom desi i očekivao sam prskanje govana s ekrana u facu. Treba biti pošten i reći da na kraju nije ispala baš takva katastrofa i plateće govno. Puno ideja je imao J.J. Abrams, možda i previše, a neke su stvarno super i imaju smisla. Problem je u tome što ono što mi se nije svidjelo je toliko bitno za film, trilogiju i smisao cijele sage od 9 nastavaka da preko toga ne mogu preći. Drugi najveći problem je što Skywalker izgleda kao 5-6 sati radnje izrezane i nakrcane u dva sata tj. Abramsova osma i deveta epizoda koju je on planirao.

Treći problem je priča koja podsjeća na neki čudan hibrid inspiriran Empireom i Povratkom Jedija, a izvedena je na način Play Station 2 avanture i potrage za blagom od mjeta do mjesta i od traga do traga i čovjeka do čovjeka. Trebaš doći do toga da bi došao do toga što ti govori kako trebaš doći do onoga. Kao loš rip-off Indiana Jonesa. Tako prvih sat vremena filma izgleda kao jako produžen trailer sa sjajnom muzikom, ali stalna akcija i skakanje s lokacije na lokaciju totalno razbijaju svaki privid kohezivne radnje i izgradnje napetosti i konfilkta, ako ičeg takvog uopće ima.

No da mi bude lakše uopće početi pisati i sabrati sve svoje misli o ovom kaosu, mogao bih početi sa stvarima koje su mi se svidjele. Tako da vas pokušam nagovoriti da usprkos svemu možda sami probate otići pogledati film i formirati svoje mišljenje ili se uopće tek upoznati sa svijetom Star Warsa koji je poprilično fascinantan i jedinstven te nije slučajno da je baš taj glupi film o svemirskim čarobnjacima osvojio srca djece i onih koji se tako osjećaju diljem svijeta kroz više generacija.

Dakle, daleko najbolji dio ovog filma je Adam Driver u ulozi Kylo Rena ili SPOILER!!! Bena Soloa u kojeg se pri kraju transofrmira tj. obrati natrag na svijetlu stranu Sile. Majko mila, ljudi moji kakva glumčina. Još od 2015. naovamo Driver dominira i svake godine izbaci ulogu i film vrijedne divljenja. Lani je zaslužio Oscar nominaciju za najbolju sporednu ulogu za BlackKklansmana (dobar, pogledajte), a ove godine će sasvim sigurno skočiti za stepenicu više i uzeti nominaciju za najbolju glavnu ulogu za Marriage Story (naprosto sjajan film, pogledajte na Netflixu, review i toga možda ide uskoro). Driver polako, ali sigurno postaje onaj punokrvni holivudski A-lister i kada restrospektivno pogledamo ovu trilogiju vidjet ćemo da Driver i Kylo na svojim plećima doslovno sami nose franšizu i tvornicu novaca vrijednu milijarde dolara.

Kylo je daleko najkompleksniji lik u povijesti ove franšize i svih 9 filmova. Momak koji na plećima nosi odgovornost i povijest cijele jedne loze i obitelji koja je krojila sudbinu galaksije te pod tim pritiskom puca i odlazi na tamnu stranu te postaje najmoćniji čovjek u svemiru sposoban odlučivati o sudbinama milijuna ljudi, a u sebi je i dalje preplašeni dječak koji zapravo ne zna što radi i traži vodilju. Driver po toj delikatnoj niti pleše savršeno i ispoljava točno taman doze bijesa, nesigurnosti, straha, ljubavi i želje za dokazivanjem te pronalaska svog mjesta u svijetu. To su teme i problemi koji muče sve nas i lako se s ovim likom poistovjetiti iako je učinio nezamisliva nedjela.

Jasno je da su i J.J. i Rian Johnson (režirao The Last Jedi) bili najzainteresiraniji baš za Kyla i njegov odnos s Rey i zato su scene s njim ili njih dvoje i najbolji dio filma. Problem je što Kyla u filmu nema dovoljno ili što ga možda vremenski ima, ali u trećem činu i rješavanju svega ima nikakvu ulogu. Štoviše, od obraćenja iz Kyla u Bena nema nijednu jedinu riječ dokraja filma osim jednog “Ow!”, a za vrijeme zadnje bitke ga Palpatine baci u neku tamo jamu.

Kad smo već spomenuli Palpatinea, ajmo odmah na to. Dakle, Emperor se vratio. Film ne objašnjava ni kako ni zašto, tek da je cijeloj galaksiji poslao poruku da je tu(?). Automatski, sama ta činjenica poništava Anakinovu/Vaderovu žrtvu na kraju Jedija pa originalna trilogija nema smisla. Još manje smisla imaju prequeli koji su postavili Anakina kao alegoriju na Isusa, začetog iz Sile same s proročanstvom da će uništiti Sithove i vratiti Silu u ravnotežu. Ako je je Palpatine živ i jači nego ikad te spreman napokon preuzeti cijelu galaksiju, što je od toga Anakin postigao? Ništa, samo je na 30 godina odgodio neizbježno i natjerao nekog tamo dida da se sakrije pa da ga na kraju ubije vlastita unuka. Kroz Lucasovih 6 epizoda Anakin je bio centralna točka svakog konflikta i narativa i bez njegovog pada i uspona nema ni Star Warsa, a samo jednim filmom ispada da je sve to uzalud.

image

Kao što vidite i čitate, Palpatinea je ubila vlastita unuka, a to je Rey. Moram reći da naprosto mrzim to. Rian je u Last Jediju načeo neke stvarno zanimljive teme i narative. Demokratičnost Sile, ideja da je Rey nitko poseban i krvlju nevezan za iste dvije obitelji, Sila sa sivim nijansama, a ne crno-bijela su put kojim su Star Warsi naprosto morali otići da bi ostali svježi, ali je to u startu ovog dijela odbačeno pa smo dobili samo kopanje nostalgije i pokušaja da se spasi što se spasit da podsjećanjem na neka romantičnija vremena. Rey više nije misteriozna nego je Palpatine i sudbina cijele galaksije, sukob koji traje u našim godinama 42, a unutar tog svemira i tisućama godina riješen je – između dva Palpatinea. Skywalkeri koji su od Lucasa postavljeni kao nosioci priče su mahom mrtvi, a Ben je nebitan dok i sam ne umre.

Ovo je intermezzo gdje opet ispoljavam svoje divljenje prema Driveru i Benu. Driver bez jedne linije dijaloga čisto fizičkim aspektom glume dočarava tu transformaciju i neverbalnom komunikacijom daje do znanja da to je sin Hana Soloa i unuk Anakina Skywalkera. Driver tako jako suptilno u svoju izvedbu ugrađuje te sitne manire i hintove Harrisona Forda i Haydena da je to doktorat iz glume. Sigurno je Driver uz McGregora najbolji glumac koji je tumačio Star Wars lika, ali ono što su s Benom napravili je sramota. Najboljeg lika su potratili, dali mu sve skupa 15 sekundi sreće nakon obraćenja da bi ga onda ubili i nije ni force ghosta dobio. Ben se, dakle, žrtvovao te je oživio Rey koja je umrla kad je pobijedila Palpatinea. Na papiru zvuči logično, Ben se napokon iskupljuje za sve grijehe ultimativnom žrtvom, ali nije izvedeno dobro.

Jasno je da je cijela trilogija išla prema trenutku Benovog obraćenja, ali zašto je onda nakon tog trenutka koji bi trebao biti prijelmni dobio tek 10 minuta na ekranu, nula dijaloga, jedan poljubac, 10 sekundi sreće i smrt? Zašto Rey trilogiju počinje i završava sama na pustinjskom planetu? Puno više smisla bi imalo da je Ben svoju žrtvu odradio prije nego što Rey treba ubiti Palpatinea pa da bar možemo reći da bez jednog Skywalkera pobjeda ne bi bila moguća, ali on sebe žrtvuje nakon rješenja završnog konflikta čisto zato da Rey poživi, ali bez njega u kojeg se očito zaljubila i podijelila s njim svoj poljubac. Zamisli da ti se neko sviđa pa se s njim onako natežeš i flertaš i da onda umre nakon prvog iskaza ljubavi. Pa užas užasni.

Cijela druga stvar je što niti nad Benovom niti nad Leinom smrti nemamo niti dvije minute za oplakivanje i upijanje trenutka, to su točke koje bi nas kao fanove Star Warsa trebale duboko u tom trenutku pogoditi, ali nemamo vremena za tugovanje jer već trčimo na novi planet i novu scenu. Zašto? Zato što Last Jedi nema veze s Force Awakens, a ovaj nema veze s Last Jedijem pa u jedan film moramo nabiti dva filma i stalno voditi trku s duhom.

Sama ta stvar, vraćanje Palpatinea u zadnji sekund i doslovno negiranje svega iz Last Jedija (Snoke, Lukeov stav, sam čin hvatanja lightsabera, Reyina loza) pokazuje da Kathleen Kennedy i ljudi iz Disneya nisu imali nikakav plan niti blage veze što će biti cilj i teme nove trilogije. Nema opravdanja za njeno postojanje, barem ne u samom svijetu priče. U ovom našem svijetu cilj je jasan: franšizu treba komercijalizirati i izmusti do kraja iako je u samim svojim začetcima bila sama negacija Hollywooda pa je Lucas sve financirao sam, išao protiv svih izgleda i izašao iz redateljskog ceha zbog tih filmova. I bezlično zarađivanje para možemo prihvatiti ako nam date dobar razlog zašto se vraćamo u taj svijet kad je sve lijepo složeno i završeno s Povratkom Jedija.

Ne samo da nam nisu dali taj dobar razlog, već su mislili da će se fanovi zadovoljiti pukim remakeovima originalne trilogije i usput blatantnim negiranjem i obezvrjeđivanjem žrtava koje su naši junaci napravili. Što je postigao Luke, a što Anakin? Ništa. Čemu sve to? Čemu brak Leije i Hana, čemu djete i njegov pad na tamnu stranu? Ničem, jer Palpatine se čito može vratiti kad mislimo da je mrtav, a riješit će ga njegova unuka koja s ničim prije nema veze.

Odjek kod fanova i kritičara se čuje, a izgleda da će se to osjetiti i na Disneyevom džepu. Ovako je to nakon Last Jedija i Soloa treći zaredom film koji ima u najmanju ruku pomiješane reakcije i slabe brojke na blagajnama. I dobro da je tako jer netko u nekom uredu mora dobro razmisliti gdje će Star Warsi dalje.

Čuju se glasine da se odustaje od koncepta trilogija. To zvuči sjajno jer npr. možda bi ova trilogija imala puno više smisla i bila bi puno bolja da su to bila četiri filma, a prequeli su svakako mogli biti dva (Phantom Menace i Attack of the Clones spojite u jedan film, bez onih dosadnih sranja o trgovačkim rutama i Senatu). Kako dalje sa Star Warsima onda? Mandalorian je pokazao put. Dajte nam dobru priču i likove u tom stvorenom svijetu koji može nuditi beskrajne mogućnosti. Ako se baš želimo zadržavati na Sili i Skywalkerima, onda se oslonite na Last Jedi. Dajte nam nešto novo i uzbudljivo, napravite dramu u kojoj Rey nađe način za vratiti Bena i to pokušava, a druga polovica filma je zagrobni život u kojem Ben želi to isto, a imate mogućnosti camea svih koji su glumili Jedije. Zaigrajte se, ništa vas ne košta. Želimo znati gdje su završili Finn i Poe, pogotovo Finn koji nije dobio apsolutno ništa za raditi, a bio je ponajbolji dio sedme epizode. Volimo ove likove i želimo nove, originalne avanture s njima.

Samo, za Boga miloga, ne radite nam ovo opet i nemojte napraviti dva sata gorčine i trpanja easter eggova u naša plitka grla.

Ocjena: rage quit/10

Kr(umpir)itika: Underground 6

Pokušat ćemo oživjeti blog s filmskim i muzičkim stvarima, uglavnom filskim. Kreće sezona Oscara i dolazi dosta prestižnih filmova, ali što je bolje za početi nešto novo od nečega što nam je svima blisko i čemu se možemo smijati, a to je Michael Bayev film Michaela Baya:

UNDERGROUND 6 (2019)

Režija:

Michael Bay

Glume:

Ryan Reynolds – One
Shoshana iz Basterdsa – Two
Latino Gerard Butler – Three
Ben Hardy (nije brat od Toma) – Four
Potrebna Španjolka – Five
20 minuta Davea Franca koje su mogli nabavit – Six
Crnac koji je glumio Drea u Straight Outta Compton – Seven
Tipični ćelavi thug diktator – Diktator
Bliskoistočni lik koji liči na Erica Banu – Diktatorov brat

Michael Bay je redatelj čije filmove ili obožavamo ili obožavamo mrziti ili ne priznamo nikom da ih potajno volimo, a čija je karijera, bar ona umjetnička očito dosegla vrhunac s prvim Bad Boysima. Ovdje nam u suradnji s Netflixom donosi svoj najtipičniji film do sad pun bejovskih potpisa i klišeja. Helikopteri, avioni, jahte, jurnjave s brzim autima, hrpa eksplozija, polugole žene i wide shotovi vrhova zgrada s drona koji kruži oko iste. Sve ono zbog čega naš unutarnji trinaestogodišnjak obožava Baya i zbog čega su Transformeri godinama dominirali kino blagajnama. Očito je da ovdje Bay ima potpunu slobodu, ogroman budžet i nikakve smjernice te je potpuno razuzdan.

<p>A takav je i film, bez obzira na to što je u ruke dobio više-manje jednostavnu i tipičnu priču s već viđenim arhetipima likova i njihovih motivacija. Scenarij je napisala uigrana Reynoldsova ekipa Reese-Wernick koja stoji iza oba Deadpoola i oba Zombielanda. Priča prati šest likova koje skuplja Reynoldsov lik i koji lažiraju svoju smrt da bi postali “duhovi” i radili prljavi posao koji obični ljudi ne mogu. U ovom slučaju treba svrgnuti diktatora neke yadayadamenistan zemlje i na njegovo mjesto postaviti demokratičnog mu brata. Vrlo jasno se vuku inspiracije iz drugih, dosta uspješnijih i smilsenijih modela. Ekipa koja jedna drugima ne zna imena i baca ekspoziciju sjedeći u restoranu identična je kopija Reservoir dogsa, Reynoldsov lik koji je miljarder i tehnološki genij koji u posjetu Bliskom istoku doživi traumu i odluči djelovati po tome je identična motivacija i radnja prvog Iron Mana. I tako dalje i tako bliže, imamo trčanje po krovovima iz Assasins Creeda, izvlačenje mete iz penthousea u Hong Kongu iz Dark Kinghta, a tu i tamo Bay posudi i od sebe pa ganjanje po jahti i gumenjacima ide drito iz Bad Boysa.

Prvi sat ovog filma je nekohezivna nakupina adrenalina i akcijskih scena. Točno 20 minuta (ili u mom slučaju, potrošena tri života na Candyju) traje uvodno ganjanje autima koje bi trebalo predstaviti likove i njihove motivacije, ali do kraja filma samo od Reynoldsa i dr. Drea zaznajemo zašto i što točno rade. Ostali su tipizirani generični likovi. Francuska femme fatale, latino hitman, nekakav parkour lik s kojim često ne znaju što bi pa je na misijama odvojen od grupe i treba ga spašavati i latino doktorica koja je u filmu čisto eto tako. Ne znamo ni tko je ni što je niti ima iša bitno za raditi u filmu, osim izgledati dobro u uskoj haljini. Svi oni idu svrgnuti diktatora koji bez jebemti šalje kemijsko oružje na svoj narod i gazi ga autima po cesti jer je vrlo, vrlo zločesti tiranin.

Teško je vjerovati da u današnje vrijeme u kojem imamo nove akcijska dostignuća kao Nemoguće Misije i filmove poput John Wicka Michael Bay odbija odrasti i pokazati nešto novo osim shaky cama i filma koji svoju publiku tretira i od nje traži jednako koliko i kokainske eskapade Seagala i Van Dammea u ranim devedesetima. Kamera je ostala ista kao i u Bad Boysima, Pearl Harboru, Armageddonu i Transformerima. Znači: sve što može eksplodirati će eksplodirati, svaka akcijska scena će imati 40 cutova po minuti, a na ljudima kadar nikad neće biti fokusiran već ćemo imati brdo shaky cama pa će nas boljeti glava nakon pola sata gledanja.

<p>Što se tiče glumačkih izvedbi, nitko tu nije loš. Svi ovi glumci su već negdje drugdje dokazali da znaju svoj posao, a Reynolds je uvijek Reynolds. Znaš što češ dobiti od njega, bit će simpatičan s dosta referenci iz pop kulture i rezanja tenzije šalama. Shoshanna nema baš ni raditi s čim, a Dave Franco se jako lijepo dere u napetim situacijama, skoro kao i brat mu kad u filmovima sa Seth Rogenom ima napadaje panike od vutre.

Da ne serem skroz po filmu, drugi sat prolazi jako brzo, fokusira se na svoj cilj i ima uzroke, posljedice i kohezivnu radnju. Vidi se da su scenaristi i Bay imali ideju i da je treći čin bio ta ideja, a ovo sve prije je trebalo nadodati i razvući da bi ispao film, a ne epizoda Cobre 11. U trećem činu koji se odvija na jahti ima stvarno stiliziranih kadrova koji uključuju magnet i tu Bay pokazuje da ipak ima štogod u rukavu i da je nekad bio smatran jednom od nadolazećih holivudskih zvijezda. I to je Bay, ima svoj stil koji se prepoznaje nadaleko i odmah po prvih par kadrova znate u što se upuštate. I ili ga volite, ili ga mrzite.

Što se tiče samog kraja, neću spojlati ništa, ali valjda vam je jasno da uspiju u svom naumu. Na kraju svi dobiju svoj nekakav sretan kraj i film očekuje da nam bude drago zbog likova. No postoji jedan problem. Za likove nas nije briga jer prvih sat vremena nismo proveli u upoznavanju i povezivanju s njima, već su samo pijuni u ogromnim akcijskim scenama i pothvatima. Nije Bay ni propustio dati svoj obol u trendu političkih komentara u Hollywoodu, a direktan kakav je, njegov komentar s autoritativnim vođom nacije i izbjegličkim kampom nije nimalo suptilan već je kao šaka u nos. Ima tu još logičkih rupa i nategnutih stvari poput naroda koji izlazi u revoluciju jer je vidio 20 sekundi govora na televiziji, ali što ćete. Kod ovakvih filmova valja zanemariti logiku i isključiti mozak.

<p>Za par godina će ovaj komad biti na Novoj u ponoć iza glavnog filma večeri pa možete baciti oko ako imate dva sata za ubiti. Možete i sad ako imate Netflix, zašto ne iskoristiti tih 90 kuna mjesečno. Ali ima Netflix i puno, puno boljih ostvarenja i ulaganja ove godine, radije uložite svoje vrijeme na Irishmana ili Marriage Story.

OCJENA: 5.meh/10

Nuklearka

stefan-fundic-i-sime-spralja-78418e291d1820bd6fc8e7a55f493137_view_article_new

Današnjim potpisom Stefana Fundića izvjesno je kompletiran roster KK Zadar za predstojeću sezonu. Iako su, sukladno najavama o centru, navijači očekivali bedeviju od preko 2.10 dogodilo se upravo suprotno. Centarsku back-up rolu odrađivati će tek 199cm visoki Fundić koji je stigao iz srpske Mege. Novi stranac, dril znamo: gledamo brojke iz njegove dosadašnje karijere s naglaskom na posljednje dvije ABA sezone.

Fundić je rođen 30. lipnja 1994. godine te je nedavno napunio 25 godina. Iza njega je iskustvo u Beovuku i  Vršcu u srpskoj KLS, a od 2017. je u Megi u kojoj uz KLS nastupa i u ABA ligi. U sezoni 2015/16. u Beovuku Fundić postiže 14 poena uz 10.2 skoka i skoro dvije ukradene, a šokira suludih više od četiri napadačka skoka po utakmici. Sljedeća sezona je još bolja, u Beovuku dominira pa stiže u Vršac gdje su brojke slabije ali na kraju 2016/17 to izgleda ovako: 16 poena, 10 skokova (četiri napadačka), dvije asistencije i jedna ukradena lopta. Uzima manje od jedne trice po utakmici i pogađa ih otprilike svaku treću, a brinu bacanja koja su na 47%. Usprkos siromašnoj trici šut iz igre mu je na odličnih 58% jer većinu poena zabija rudarenjem u reketu ili preko zicera nakon skoka u napadu. Prve sezone je u Beovuku držao defanzivni rating na ispod 100 primljenih poena na 100 posjeda, a u obje KLS sezone hvata suludih 22% svih mogućih skokova dok je u igri. Još impresivnije je 19% uhvaćenih napadačkih skokova za igrača nižeg od dva metra.

Nakon tako sjajnih partija u domaćoj ligi vrijeme je za iskorak na višu  razinu pa Fundić odlazi u dres Mege i ABA ligu.  U Megi ipak  zauzima back-up rolu, minutaža mu pada ispod 20, a starta tek trećinu utakmica. Brojke u dvije sezone u Megi padaju kad gledamo osnovne brojke, ali napredne statistike ostaju sjajne. Prosječno je u ABA ligi na oko 7 poena i 5 skokova ali je na opet sjajnih tri napadačka skoka. U KLS su ovlasti veće pa poeni rastu na devet u prvoj, odnosno 11 u drugoj sezoni.

Ako me redovito čitate već ste zasigurno upoznati s naprednim CAPS LOCK statistikama koje volim koristiti i njihovim značenjem, ali ipak ćemo za ponekog novog čitatelja sve ponoviti. ORTG i DRTG su brojke koje iskazuju koliko poena neka ekipa prima, odnosno zabija dok je neki igrač na parketu, skalirano na 100 posjeda. Fundić je u minuloj 2018/19 sezoni u ABA ligi bio šesti najbolji igrač Mege po DRTG, peti ako isključimo Bitadzea koji je brzo otišao u Budućnost. PER rating koji označava efikasnost igrača i koji je po formuli naješten tako da jedan prosječan igrač u datoj ligi ima PER 15 kod Fundića iznosi 17.24 u ABA ligi, a 22.2 u KLS u sezoni 2017/18. Prošle sezone to blago pada na 14.7 u ABA i 21.7 u KLS. Sve zajedno, Fundić je u prošle dvije sezone u dresu Mege gotovo konstantno natprosječno dobar igrač u svim natjecanjima. Zbog ograničenog napadačkog skillseta i loših bacanja ORTG mu u ABA ligi nije dobar, prosječno je na 106, dok u slabijoj konkurenciji srpske lige raste preko gromnih 120.

Ono što je najipoznatnije kod Fundića jest koliko je on elitan skakač na svoju visinu. Prošle sezone je s tri napadačka skoka po utakmici prevodio kompletnu ABA ligu među igračima koji su odigrali makar 5 utakmica, a sveukupno je bio dvanaesti skakač lige u konkurenciji mnogo viših igrača. Prosječno čovjek hvata preko 15% svih mogućih skokova dok je na terenu, a ako gledamo samo napadačke skokove to raste na preko 17%, što su brojke kakve u NBA konkurenciji imaju elitni centri.

2017. je Fundić bio MVP srpske lige za prvaka. Da stavimo tu nagradu u kontekst, prije njega je tu nagradu tri puta uzeo Boban Marjanović, a ove sezone Goga Bitadze koji su danas obojica NBA igrači.

Ovo je idealna prilika da malo porazgovaramo o modernoj košarci. Naime, košarka danas ide prema tome da se umjesto pozicija na terenu gledaju uloge. I dok su nekad uloge na terenu bile stogo vezane za poziciju i visinu igrača, što se košarka više razvija to se više te granice i veze brišu. Tako danas u NBA imamo LeBrone i Simmonse koji u napadu igraju playa, a u obrani čuvaju četvortke. Također je moguće imati ekipu Bucksa u kojoj će centar Brook Lopez hvatati manje skokova, a pucati više trica od beka Bledsoea. Što se naše razine košarke tiče, trener Zadra Ante Nazor lani je bio u mogućnosti protiv Cibone izvesti petorku s nominalno dvije petice i četvorke uz trojku Božića kao organizatora i dobiti utakmicu. Jedan od najboljih centara Europe zadnjih godina je Kyle Hines koji nema niti 195cm, svi se sjećamo legendarnog Dennisa Rodmana koji je s 2.03 godinama bio najbolji skakač NBA lige.

Ono što želim reći jest to da Fundića ne trebamo i ne smijemo suditi po centimetrima. Kao što dame znaju, od centimetara je bitnija tehnika. Ono što će kod Fundića i Zadra biti presudno jest njegova uloga na terenu tj. ono što će mu Nazor namjeniti. Fundić je za centra puno prenizak, ali to nadoknađuje iznimnom snagom, širinom ramena, građenjem, borbenošću i nadasve pokretljivim nogama. Da postavimo skroz plastičan primjer, Fundić će centre tipa Žorić čuvati izvrsno, dok će s nekim kao Lalić imati ogromnih problema. Razlog je jednostavan: zbog svoje atipične brzine i nizine na centru Fundić lakše brani igrače kojima je forte pick&roll i koji vole napasti okrenuti licem prema košu jer je Fundić u stanju na picku iskočiti na driblera te se vratiti na svog igrača prije nego se materijalizirao višak. Ako hoćete igrača sličnih obrambenih kvaliteta, svi se sjećamo Josipa Sobina. S druge strane, igrač tipa Lalić se voli parkirati u reket i mliti protivnika svojom visinom i leđnom tehnikom. Fundić je tu u nedostatku jer, koliko god snažan i čvrst bio, lakše je preko njega pogoditi nekakav horog ili poluhorog jer je jednostavno nizak.

Za očekivati i nadati se je to da se Fundića s višim centrima i neće ostavljati samog 1 na 1. Uz Farra, Planinića, Ivanova i Vukovića koji su svi fizički inferiorni igrači za guranja pod obručem Nazor će se vjerovatno odlučiti za stalna udvajanja protivničkih centara uz kasnije brze prilagodbe, rotacije i preuzimanja. Za izvesti takvu obranu potrebna je ogromna razina uigranosti i agresivnosti ekipe te se možemo toplo nadati da se na tome intezivno radi. Ako hoćete primjer takve obrane, pogledajte par ekipa s ovogodišnjeg SP. Na isti način su Brazilci i Amerikanci branili Giannisa, Amerikanci tako igraju stalno kad na terenu nema Turnera, a Španjolci su na isti princip totalno anulirali Marjanovića, a posebno u trenucima kada su Marjanović i Jokić bili skupa na terenu. Za izvesti takvu obranu idealni su Fundić, Ivanov, Gilbert i ostali koji su spremni preuzimati gotovo sve i odigrati 1 na 1 obranu na pozicijama od 3 do 5.

Za kraj možemo reći da će Fundić sigurno jesti parket, imati pravi pristup i uvijek rudariti, a takva bi trebala biti i cijela ekipa. Fundićeva kvaliteta, slično kao i u Sobina, ne mjeri se centrimetrima nego kilodžulima i zato je sličan nuklearki, brdo energije spremljeno u mali spremnik. Protiv nekih ekipa bi mogao biti moćno oružje, dok bi protiv nekih mogao ispasti totalno neupotrebljiv i zato je ogroman posao na treneru Nazoru i stručnom štabu da takve situacije prepozna na vrijeme i reagira. Nazor bi pogotovo toga trebao biti svjestan jer je na sličan način u sličnom missmatchu sa Žorićem pojeo Naglića i Krajinu u vrijeme dok je vodio Cibonu, a pošto su iz kluba riskirali ovako atipično pojačanje valjda znaju točno što Fundić donosi i odnosi.

Domaća pojačanja KK Zadra: bekovi

pipreme-kk-zadar-22d09314e06a7d0d24ac76ad28d290b8_view_article_new

Zadnjih par dana sam počeo raditi pojedinačne kraće analize za domaća pojačanja Zadra o kojima ljudi više znaju, umjesto velikih analiza stranaca koje smoradili ovdje direktno na blogu. Pa evo sabrana djela prve trojice, u sljedećem broju idu Siriščević, Gilbert i ako uspijem iskopat što o Vujičiću.

MARTIN JUNAKOVIĆ

Seriju kratkih pregleda po novim igračima počinjemo sa projiciranim prvim razgravačem, Martinom Junakovićem. Pošto su Junaković i ostali igrači koji će ići u ovom serijalu dosta poznati zadarskoj javnosti, analize će biti kraće te nećemo ići kronološki po svim etapama karijere već ćemo se fokusirati na neke djelove za koje smatram da bi mogli biti indikativni za predstojeću zadarsku sezonu. Pa ajmo redom.

Junaković je rođen u Šibeniku 1994. A već sa 16 godina odlazi u Cedevitu te dvije sezone provodi na posudbi u Mladosti. U Cedeviti ga očito nisu smatrali dovoljno perspektivnim kao budućnost na poziciji jedinice pa kao i mnogi drugi talenti odlazi iz Cedevite i vraća se u rodni Šibenik gdje ima prvo bitnije prvoligaško iskustvo u kojem je oduševio i pokazao zavidan napadački talent. Tus u ga primjetili iz Cibone pa 2013. s 19 godina odlazi u metropolu i priključuje se tada vrlo ambiciozno složenoj ekipi Nevena Spahije. Nije se snašao među prekaljenim veteranima te se vraća u Šibenik nakon sezone u kojoj se ekipa Cibone prvo totalno raspala da bi na kraju šokantno osvojila ABA ligu prevođena Martinovim najboljim prijateljem, Dariom Šarićem. Tada kreće period Junakovićeve karijere gdje tumara po domaćoj prvoj ligi, od Šibenika preko Kaštele i Hermesa sve do 2016. godine i dolaska u Zagreb te tu počinje period koji nam je zanimljiv. Nakon sezone 2016/17. Zagreb upada u financijske probleme te se složila mlada te neiskusna ekipa u kojoj je Junaković Bog i batina te gazda ekipe. U momčadi koja je tavorila na dnu tablice stvorila se šansa da Junaković napumpa osobnu statistiku te je do kraja 2017. godine ostvarivao 29.3 poena i oko 7 asista po utakmici. Takve brojke omogućile su mu bijeg u jače natjecanje pa početkom 2018. potpisuje za Ohrid u ABA2 ligi. U kratkih 6 utakmica u dvAbi ostvaruje dobrih 23 poena po utakmici uz valorizaciju 16.2. Zašto toliko manja valorizacija od poena pitate? Pa zbog najveće boljke Martinove igre uz obranu, a to je očajan omjer asistencija i izgubljenih lopti koja je jedna od bitnijih metrika za evaluaciju efikasnosti jednog playmakera. Junaković je u tih 6 utakmica na 3.5 dodavanja gubi 5.5 lopti što je za jednog organizatora igre naprosto nedopustivo. Ako ste ga gledali znate da je napadački jako potentan igrač ali da lako zna podivljati, bacati riskantne lopte i zabadati se u reket u bezizlaznim situacijama te iz toga proizlaze ove ogromne količine turnovera.

Nakon 6 utakmica ide u Široki a prošlu sezonu 2018/19. počinje trećim povratkom u Šibenik. U još jednoj mladoj ekipi kojoj se prognozirala borba za ostanak opet ima sjajne brojke što mu je donijelo i posebnu počast: pozvan je u reprezentaciju u sklopu kvalifikacija za Svjetsko prvenstvo u Kini. U jednoj od rijetkih hrvatskih pobjeda, onoj protiv Mađarske u Osijeku je oduševio. Naime, nakon niza sramoćenja Mavre, Kalajžića, Stipčevića i Bilinovca uz malu Uljarevićevu zraku svjetlosti naša se javnost oduševila likom i djelom Junakovića kao valjda jedinog domaćeg beka koji – zna odigrati pick. Tu je utakmicu završio sa 6 poena te 6 asista, većinom iz picka za Miru Bilana koji je reprezentaciju i odvukao do pobjede u toj utakmici. Znakovito je da je imao +/- indeks od +14 u utakmici koju je Hrvatska dobila s tek 5 razlike, sami računajte koja je to razlika u igri s Junakovićem i bez Junakovića bila. U druge dvije utakmice se utopio u sivilo pa je ostao bez nekog većeg učinka u novoj dozi sramoćenja naše “izabrane” vrste i izbornika, ali Mađarska u Osijeku je ostala kao svijetla točka zbog koje se Junakovića smatra jednim srčanim te korisnim igračem. Pomogla je i vrlo agresivna igra u obrani koja mu je uz simpatije javnosti pobrala i 5 penala u toj utakmici.

Uglavnom, dobre igre u Šibeniku uz izlog reprezentacije donose Junakoviću prvi bitniji inozemni transfer, onaj u litavski Nevežis. Litvanci su poznati kao prava košarkaška nacija koja posebno zna odgojiti dobrog klupskog playa, znamo mi to dobro jer smo nedavno osjetili jednog Kalnietisa na sebi. Junaković u pretposljednjoj ekipi litavskog prvenstva igr 20 minuta u prosjeku kao većinom back-up play i bilježi solidnih 9 poena, 3.5 asista uz efikasnost 8.3. Zašto opet lošija efikasnost? Pa zna se, na malo više od 3 asista gubi skoro jednakih 2.8 lopti. Omjer puno bolji nego u Ohridu, ali opet nezadovoljavajuć, a pomogle su mu i manje ovlasti tj. manja količina potrošenih napada. Tricu u Ohridu i Nevežisu gađa s prosječnih 30-ak posto što i nije neka bajka za jednog beka koji slovi za dobrog volume scorera.

I što na kraju reći o Junakoviću? Da se odma razumimo, on meni kao igrač ne sjeda. Pamtim susret Šibenke protiv Zadra na Višnjiku gdje je dobro počeo pa onda krenuo srljati i povukao svoju ekipu u ponor s hrpom loših šuteva i odluka. Napadački stvarno ima određen talent, voli napadati koš te zna igrati pick te razigravati i tako stvarati višak, ali ga se treba moći staviti u službu ekipe s određenim pravima te obavezama kao u Osijeku protiv Mađara. Hoće li Nazor biti sposoban za to ostaje vidjeti. Martin voli brzu agresivnu košarku s puno brzog šuta i tranzicije te je i to dijelom razlog za veliki broj izgubljenih lopti, a Nazor je najavio da će ovogodišnji Zadar baš tako i igrati. Po skillsetu podsjeća na jeftinijeg Marka Popovića sa slabijim šutom, srčan igrač koji zna poentirati ali i razigrati ekipu a u obrani će uvijek manjak centimetara i kilograma pokušati nadoknaditi borbom i žderanjem parketa. To će ga često koštati ispadanja iz obrane te penala, ali nikad neće na parket izaći flegmatski kao neki koje smo imali prilike gledati ranije. Ako pogledamo episode u Zagrebi, Šibenci te reprezentaciji, Junaković dobra izdanja pruža kad je posebno motiviran, bilo to borbom za bolji angažman negdje drugdje ili dokazivanjem među velikim momcima. U Zadru poticaja neće nedostajati. Ovdje se uvijek, a posebno ove godine kad nema Cedevite i nakon razočaranja lani očekuju pobjede i trofeji te će svi, i trener i igrači i uprava imati metu na leđima. Junaković će uz onu na leđima jednu metu imati i na čelu kod radikalnijeg dijela zadarske publike zbog povijesti sa Šibenikom te zagrebačkim klubovima, ali i zbog davnih navodnih izjava o Zadru. Junaković će ovjde imati štošta za dokazati i pokazati. Ako mene pitate, Junaković još nije pokazao da je sposoban biti prvi play ekipe kalibra kakva Zadar želi biti, a to je sredina ABA lige i vrh domaće košarke. No, usprkos svemu, ako sve dobro klikne Junaković bi svojim srčanim stilom i agresivnim pristupom mogao postati miljenik publike čim se zareda s par pobjeda. Da sam ja trener ipak bi ga koristio kao prevodnika druge ekipe u šihtama protiv klupa gdje će imati više ovlasti jer je prije svega najbolji kao volume scorer, skupa s Allenomto više nije najbolji mogući Junaković, a samim time bi i mlađi Uljarević dobio priliku da se s ograničenim ovlastima a jasnim zaduženjima kali u najvrućoj vatri sa startnim bekovima regije. No, valjda postoji razlog što ja ovako pišem doma pod klimom a Ante Nazor vodi profesionalne ekipe, vjerovatno on zna bolje.

KARLO ULJAREVIĆ

Seriju nastavljamo s novim drugim bekom u ekipi Zadra, Karlom Uljarevićem. Rođen je u Osijeku 20.11.1998. te vrlo mlad dolazi u omladinski pogon Cibone gdje se i afirmirao u seniorskoj košarci. Prve seniorske minute za Cibonu je odigrao još u sezoni 2014/15 a postepeno je dobivao sve značajniju ulogu do sezone 2016/17 kad je već igrao vrijedne back-up minute u domaćoj ligi. Konačna potvrda seniorske afirmacije stiže u turbulentnoj sezoni 2017/18 koja mu je i ostala najbolja do sad te je to prva sezona koja nas zanima.

Nakon 4 kola i odlaska izvjesnog Halla koji je trebao biti prvi play te ekipe Uljarević nekako dolazi u prvi plan Cibone koja nije imala love za dovesti novog rasnog organizatora igre usred sezone pa su te ovlasti podijelili Uljarević i Branislav Ratkovica. Uljarević se nametnuo s par odličnih partija u ABA ligi protiv FMP-a, Zvezde, Budućnosti te s najboljom utakmicom protiv Igokee. Baš ta Igokea je došla kao početak Veljače iz snova koja je ostala najboljih mjesec dana Uljarevićeve karijere do danas. Nakon Igokee odigrala se završnica Kupa Krešimira Ćosića u Zadru a Uljarević se zadarskoj publici predstavio u polufinalu protiv domaćina kad je skupa sa Žorićem i Tomasom sa 14 poena uz par trica torpedirao Naglićeve trupe van natjecanja a cijeli grad iz euforije u očaj. Izgledalo je tada kako je hrvatska košarka dobila novu mladu zvijezdu, a Zadrani su se čudom čudili kako taj mali odjednom jede Bašića i Knowlesa. Zadarsku publiku je Uljarević nastavio oduševljavati u dresu reprezentacije kad je bio jedina svijetla točka u dozi sramoćenja trupa izbornika Skelina. U porazu od Rumunjske igrao je iza Dominika Mavre a onda protiv Nizozemske preuzima glavnu rolu i sa dvije trice te 4 asistencije čupa tešku pobjedu. U utakmici koju je Hrvatska dobila s tek 4 razlike Uljarević je imao +/- od +12 te je uspio ono što puno renomiraniji bekovi nisu, smirio je igru te je igrao nepogrešiv pick&roll s Luko Žorićem. Sezonu je završio s kombiniranim PER ratingom (igračeva efikasnost) od 14.08 dok je prosjek 15 i net razlikom od +3 poena na 100 poena koje je Cibona ostvarivala s njim na terenu. Za mladog back-up organizatora igre iz donjeg doma ABA lige u ekipi koja je većinu ABA utakmica ipak gubila to su jako solidne brojke, a uspio se i dokazati na međunarodnoj sceni i to sve sa samo 19 godina. Zabrinjavao je tek loš omjer asistencija i izgubljenih lopti od 2 naprama 1.6.

Minula 2018/19 sezona donijela je turbulencije. Uljarević je u sezonu krenuo ozljeđen te se nije uspio nametnuti treneru Veliću kao konkurencija izvrsnom Marku Ljubičiću pa je u ABA ligi odigrao tek 170 minuta u 12 utakmica dok nije dobio raskid ugovora. Naime, u Ciboni su primjetili izvrsnu sezonu Roka Rogića u domaćoj ligi pa su bacilli oko na njega. Uljarevićuje ponuđena posudba, on je to odbio, dobio raskid ugovora te je otišao u Škrljevo. U Škrljevu dobiva ogromne ovlasti u domaćoj ligi te, još bitnije, u međunarodnom Alpe-Adria kupu u kojem su stigli čak do finala. U domaćoj ligi za Škrljevo ubacuje 15.5 poena uz 5 asista te 3 skoka dok su u Alpe-Adria kupu osnovne brojke nešto slabije s 11.5-4.6-1.6. No, znakovito je da mu PER skače na 16.71 u domaćoj ligi te 14.26 u AAC što su mu najbolje brojke efikasnosti u karijeri. U Premijer ligi Škrljevo s njim ostvaruje 10 poena pozitivne razlike na 100 posjeda što je razina dostojna jednog vođe ekipe.

Što se skillseta tiče, Karlo je igrač sličan Lovri Bašiću. Jak na loptu, dobrog šuta, pregleda igre te jak u pick igri te slabiji u obrani, a često se i zna zaigrati te solirati i gubiti lopte. Znao je izgledati kao da tu i tamo ima viška kila što svakako nije dobar pokazatelj radne etike kod tako mladog igrača. Prilikom odlaska iz Cibone spominjale su se priče o teškom karakteru te negativnom faktoru u svlačionici, a zna se da Velić ne trpi igrače koji iskaču iz sustava ili ne rade dovoljno po njegovom mišljenju. No, Uljarević je i dalje jako mlad a već je dokazan kao solidan ABA igrač te dobar startni play za domaću ligu, a ima i vrijedno iskustvo u međunarodnoj košarci. Sigurno ne dobivamo savršenog igrača niti nekog tko će biti prevaga odmah ali Karlo je stvarno potencijal vrijedan pažnje. Dobro se pozna s Nazorom pod kojim je i odigrao najbolji period svoje karijere u Ciboni, a tamo je imao i super suradnju s Lukom Žorićem što bi se moglo pokazati kao jako korisno ako ovaj odluči ostati još jednu sezonu. Kao što sam već rekao kod Junakovića, ja bi Karla bacio među startere i vidio hoće li isplivati. Pozitivni su i neki novi znakovi o Karlovoj radnoj etici. Jasno je da ima dosta nedostataka koje treba ispravljati te krvavo raditi, ali prvi je potpisao ugovor te se odmah stavio na dispoziciju treneru te je trenirao s drugim zadarskim mladim momcima dok su drugi još bili na godišnjem. Nadamo se da se po jutru dan poznaje te da je spreman za 2-3 sezone izrasti u rasnog playa.

JAN PALOKAJ

Pregled domaćih pojačanja nastavljamo s najmlađim, Janom Palokajem. Kod Palokaja imamo najmanje podataka, tek tri seniorske sezone od kojih je prva zanemariva i par velikih natjecanja s mlađim reprezentacijama. Za početak, bez obzira kakav Palokaj da sada bio, sve pohvale za dovođenje mladog reprezentativca i vezivanje istog na više godina.

Palokaj je rođen 5. studenog 2000. godine i tek će za dva mjeseca napuniti 19 godina. Pokriva poziciju beka šutera a znao je i pripomoći na jedinici. Iza sebe ima dvije seniorske sezone u Zagrebu, a nakon propadanja tog kluba odlazi u Bosco. Sezona 2016/17. mu je bila inicijacijska pa je sa samo 16 godina skupljao vrijedne minute u A-1 ligi. Sveukupno je u 12 utakmica skupio 10 poena za 65 minuta.

Nagodinu kreće prava karijera i veće ovlasti. Kao 17-godišnjak već igra 24 utakmice u prvom razredu domaće košarke od kojih starta u 21. Brojke su mu za tako mladog igrača čisto solidne i raznovrsne, ubacuje 7.3 poena uz 5 skokova, 4 asista i jednu ukradenu loptu. Ono što zabrinjava je šut, samo 33.8% iz igre i 26.2% za tricu što je za jednog šutera nedopustivo. Naravno, zbog takve trice pate i napredne šuterske brojke, ali u naprednoj statistici nalazimo par ohrabrujućih znakova. Za jednog beka hvata iznenađujuće puno skokova u obrani. Iako osnovne brojke to ne pokazuju, moramo znati da je Zagreb te sezone bio ekipa sa samog dna te da je većina protivničkih šuteva završavala u košu, a ne kao prilika za skok. Palokaj tako hvata 15.7% mogućih obrambenih skokova dok je na terenu, što je brojka dostojna igrača na višim pozicijama. Uz to, Palokaj je asistirao čak 21% poena svoje ekipe dok je bio na terenu što je izvrsno za tako mladog igrača koji nije primarni play. Za usporedbu, jedan LeBron James koji ima sve ovlasti u svojim ekipama i od kojeg kreću sve akcije taj postotak drži na 35%. Ofanzivni i defanzivni rating nisu dobri ali ne smijemo zaboraviti da je bitan kontekst, Palokaj igra mnogo minuta u ekipi s dna tablice koja je utakmice znala gubiti i s po 40 razlike.

Prošlu sezonu odigrao je za još jednog davljenika, ekipu Bosca. Kako sam kaže, u Boscu je nedostajalo rada i fokusa, a bavilo se nesportskim stvarima. U Boscu ima manje organizacijske a veće šuterske ovlasti pa poeni rastu na preko 12 dok asistencije padaju na tek dvije i pol po susretu. Palokaj je godinu iskusniji, a to znači i porast u efikasnosti. USG% koji označava količinu potrošnje napada jednog igrača mu skače sa zagrebačkih 13% na 20%, ali s porastom volumena ne pati efikasnost, već upravo suprotno. Šut iz igre raste za skoro 10% na 42% a i trica ide na već prihvatljivijih 31%. Sve se to odražava na true shooting postotku koji ide iznad 50%, a i PER (metrika efikasnosti igrača) skače na 10.6 što je i dalje ispodprosječno ali opet moramo ponoviti kontekst, vrlo mlad igrač u vrlo lošoj ekipi. Hvata sličnih 15.4% mogućih skokova u obrani, a AST% pada s 20% na 13% što je posljedica drugačije uloge. Net razlika koja mu je u Zagrebu bila -40 poena na 100 posjeda se također popravlja i sada iznosi tek -15 što je čisto prosječno u ekipi koja ima generalno vrlo negativnu koš razliku.

Što se tiče reprezentacije, odigrao je četiri velika natjecanja za razne selekcije što je pozitivno jer je dokaz jednom kontinuitetu i svojevrstan zalog za to da se Jan neće pogubiti među generacijama i prijelazima s jednog nivoa košarke na drugi. Najveće je ovlasti imao na U-18 prvenstvu 2018. godine gdje je ubacivao 11 koševa uz 4 skoka i 5 asista za ekipu Hrvatske koja je završila 11. a ovo ljeto je napravio korak naprijed u stariju konkurenciju pa je na U-20 Eurobasketu ubacivao 8.6 poena uz 5 skokova i 3 asista. Ono što brine je opet loš šut među starijim momcima, tek 6% za tricu.

Ono što je najbitnije za istaknuti i što ne mogu naglasiti dovoljno jest to da Palokaj dolazi kao sirov potencijal i daleko je od gotovog igrača. Ljudi će s njim morati biti strpljivi što je zadarskoj publici posebno teško. Agresivnošću i osebujnošću na terenu podsjeća na Luku Božića, a čvrst stil igre uz sirov šut često podsjeti na Mislava Brzoju. Za razliku od Božića ili Junakovića Palokaj nije dominirao na prvoligaškoj razini prije nego što je došao u ABA konkurenciju, ali nitko niti ne mora to tražiti od njega. Jan je možda preskočio koju stepenicu, između juniora i seniora se nije kalio u nekoj nižoj ligi već je sa samo 17 godina ubačen u vatru prve lige i stvarno je pohvalno da je isplivao i pokazao potencijal. Vjerovatno ga očekuju dozirane back-up minute u ABA ligi uz bitniju ulogu u Premijer ligi i to se čini optimalno. Naravno, uz to trebat će mu brdo krvavog rada, ponajprije na popravljanju šuta i preuzimanju napadačkih ovlasti. No, ja sam optimističan jer Palokaj tjelesno već odgovara seniorskoj košarci što je jedan dokaz tome da mu naporan rad nije stran. Možda Palokaj nije neviđen potencijal ali uz puno rada i dobro usmjeravanje može postati ono što hrvatskoj i zadarskoj košarci kronično nedostaje, a to je dobar zahvalan klupski igrač koji na vrhuncu karijere može biti solidan rotacisjki igrač u reprezentaciji. Još jednom pozivam na puno strpljenja i potpore za Palokaja jer, iako karijerom do sad nije pokazao da može činiti razliku na ovoj razini, to je mladom igraču trenutno najpotrebnije za pravilan rast.

Prokleta Indiana

50634364_294143451304496_9167203755932778496_n.jpg

The Back Bird Problem

Slika prva. Eksterijer: vruće ljeto godine Gospodnje 1985 u malom gradiću West Baden Springs u saveznoj državi Indiana. Zgodan visoki mladić anđeosko plave kose lopata usitnjen kamen da bi izgradio prilaz za automobile na kući svoje majke. Sve je idilično, no malo tko zna što sve slijedi u životu ovog divnog mladića koji ne zaboravlja svoje korjene i pomaže rođenoj majci. Naime, taj visoki plavi momak je aktualni dvostruki MVP NBA lige, dvostruki NBA prvak te MVP finala. Iako ne igra u rodnoj državi za svoje Pacerse, zvijezda Celticsa Larry Bird zna da možeš biti najveća košarkaška zvijezda na planeti i heroj bijele Amerike ali si doma samo sin i znaju se tvoja prava i obaveze. Ono što Bird ne zna jest to da će prilikom lopatanja ozljediti svoja leđa i skratiti si karijeru za sigurno 5-6 sezona. Stigao je još osvojiti jedan naslov i biti MVP finala 1986. ali nakon toga karijera Velike Bijele Ptice je jedno veliko mučenje i ogromni bolovi sve do umirovljenja 1992. nakon samo 13 godina karijere. Prokleta Indiana tako uzima svoju prvu veliku sportsku žrtvu, ali Larry joj to nije zamjerio pa 1997. preuzima klupu Pacersa a 6 godina poslije postaje i prvi sportski operativac iste franšize. Kao trener vodio je sljedeću veliku košarkašku zvijezdu u Indiani, Reggieja Millera, a nakon njegovog umirovljenja na draftu bira onoga tko bi trebao biti Millerov nasljednik.

Danny Granger no stranger

Slika druga. Interijer: Bankers Life Fieldhouse, Indianapolis, Indiana. Datum je 26. veljače 2013. godine. Nova velika zvijezda Pacersa i države Indiane Danny Granger igra prvu domaću utakmicu nakon 55 utakmica pauze zbog ozljede lijevog koljena. Vratio se Granger na NBA parkete na gostovanju u Detroitu samo 3 dana prije. Igrač koji je najviše napredovao 2009., iste godine i NBA All-star. Prvi strijelac Pacersa i predvodnik neke nove momčadi koja počinje koračati stopama Reggieja Millera i kuca na vrata play-offa na Istoku. Dobio je Danny standing ovation publike, ali nije bio isti. Samo par dana kasnije opet će na dužu pauzu i pod nož, operacija na koljenu bila je nužna. Neće ga biti do Adventa iste godine, kada se opet vratio u istu dvoranu 20.12. na utakmici protiv Rocketsa. Opet je dobio isti standing ovation iste one publike, ali opet nije bio onaj stari. Odigrat će još 29 utakmica za Pacerse dok ga junak slike prve Larry Bird nije trejdao u Clipperse za Evana Turnera. Prva žrtva proklete Indiane trejda drugu žrtvu proklete Indiane, vrlo poetski. U Clippersima je odigrao Granger još 12 utakmica, probao nagodinu u Miamiu ali nije išlo i od 2015. ga više ne gledamo na NBA terenima. Prokleta Indiana uzela je svoju drugu žrtvu, ugasila se svježa mlada zvjezda. Ali za Pacerse nema zime, dok je Granger bolovao njegovu prazninu popunio je novi mladi terijer.

Rated R moment for PG-13

Slika treća. Interijer: dvorana u Las Vegasu. Prvi je kolovoza 2014. godine i USA reprezentacija se sprema za Svjetsko prvenstvo u Španjolskoj. Kaznena američka ekspidicija podijelila se u dvije ekipe i krenula igrati trening utakmicu. Mlada zvijezda Pacersa, do tada već izabran za Igrača koji je naviše napredovao 2013., dvostruki All-star, član treće najbolje NBA petorke i stalni član najboljih obrambenih petorki, trči u obranu. Nova fokalna točka napada Indiane i predvodnik fajterske ekipe koja je upamćena kao zadnji ozbiljan pokret otpora nasuprot Zlim LeBronovim Heatom nije imala pojma da će mu taj pokušaj banane nad Jamesom Hardenom zauvijek promjeniti život. Doskočio je nezgodno, a sve dalje bile su scene horora. Pukla je lijeva potkoljenica pod kutem od 90 stupnjeva, u dvorani je nastao muk, ronile su se suze a utakmica je prekinuta. Prve prognoze bile su užasne, ali mladi Paul George zavjetovao se da će do kraja sezone 2014/15. zaigrati košarku. George, koji je popunio prazninu zvijezde u Indiani iza ozljedama ugašenog Grangera, zaista se i vratio te stigao odigrati zadnjih 6 utakmica za Pacerse na kraju sezone 2014/15. No, općenite posljedice bile su nepopravljive. George se ozljedio, Lance Stephenson je potrčao za dolarima u Hornetse, Evan Turner je potjeran, David West je otišao tražiti naslove drugdje a Roy Hibbert se slomio pod pritiskom i postao je predmet poruge u ligi gdje je do tad bio jedan od najpotetnijih madih obrambenih centara. Tako se raspala žilava, tvrda ekipa koja je odigrala neka od najpamtljivijih finala Istoka još od ere Jordana protv Bad Boysa. George je nekako postao onaj stari ali s nekim novim Pacersima uspio je dogurati tek dva puta do prve runde doigravanja dok 2017. nije na svoju inicijativu trejdan u Thunder. Treća žrtva proklete Indiane tako je, uz još jednu mladu zvijezdu, i jedna cjelokupna momčad koja je zaludila narod u najkošarkaškijoj državi Amerike. No, opet se Indiana ne brine jer u razmjeni za Georgea stiže novo lice ali i četvrta žrtva.

Vics quad tendon

Slika četvrta. Interijer: opet onaj isti Bankers Life Fieldhouse, utakmica Pacersa i Raptorsa 23. siječnja 2019. Treća zvijezda Pacersa u nizu koja je osvojila nagradu za Igrača koji je najviše napredovao i izabrana na All-star osjetila je bol u desnom koljenu. Victor Oladipo koji je bandu otpisanih u Indianapolisu vodio do doigravanja i iznenadio sve odvevši LeBronove Cavse u 7 utakmica doživio je sada puknuće tetive u desnom koljenu. Došao je u Indianu u trejdu za treću žrtvu Paula Georgea, postao nova zvijezda i četvrta žrtva proklete Indiane. Njegovu sudbinu još čekamo, ali točno 7 mjeseci nakon utakmice s Raptorsima Oladipo još nije odigrao NBA utakmicu a najnovije prognoze govore da ga do 2020. ni nećemo vidjeti. Još nemamo definitivni odgovor, ali izgleda da je prokleta država uzela svoj novi košarkaški plijen. Priča nas dalje vodi od košarke u novi sport, ali ostajemo u istoj državi.

Stick your neck out, Pey

Slika peta. 23. svibnja 2011. u nekoj bolnici u SAD, živuća legenda ima operaciju vrata. Peyton Manning, četverostruki NFL MVP koji je Indianapolis Coltse vodio do naslova u Superbowlu 2006 i još jednog nastupa u finalu 2009, sigurno tada nije znao da više za svoje Coltse neće zaigrati. Iako još aktivan igrač za mnoge najbolji quaterback ikada nakon operacije nije smio koristiti prostorije Coltsa za rehabilitaciju zbog NFL lockouta. Rehabilitaciju je tako odradio u Denveru ali se nije uspio dovesti na 100%, kod bacanja lopte je i dalje imao problema. Magnetska rezonanca pokazala je da je tada 35-godišnjem Manningu potrebna operacija na kralježnici. Za Coltse je stvar bila jasna: ništa ne garantira da će se franšizni QB ikada vratiti nakon takve dvije operacije u poznim igračkim godinama. Propustio je Manning cijelu sezonu 2011., a Coltsi su dobili prvi pick na draftu 2012. na koji stiže nova mlada QB zvijezda. Tako je Manning dobio otkaz u Coltsima, država Indiana je svojoj franšizi uzela žrtvu ali se Peyton nije dao te je svojoj novoj ekipi, Denver Broncosima, donio Superbowl 2015. čime se i umirovio. Za Coltse nema brige, u grad je stigao nasljednik, a prokleta Indiana vreba novu žrtvu.

Bad Luck

Slika šesta. Negdje u SAD-u, negdje u nekom kafiću. Večer 24. kolovoza 2019. skupina prijatelja održava draft za novu sezonu svoje NFL fantasy lige. Jedan mladić troši svoj visoki pick na quaterbacka Indianapolis Coltsa i vrlo je zadovoljan jer će mu zvijezda fantasy ekipe biti Andrew Luck. Dvije minute kasnije, šok i nevjerica. Cijeloj ekipi u kafiću Bleacher Report aplikacija na mobitelu šalje istu obavijest: Andrew Luck je objavio da ide u mirovinu! Prvi pick NFL drafta 2012. te projiciran kao nasljednik prošle Indianine žrtve, Peytona Manninga, opravdao je svoju reputaciju kao četverostruki Pro Bowl igrač te najbolji dodavač za touchdowne u ligi 2014. Zbog ozljede na ramenu propustio je cijelu sezonu 2017. ali se nagodinu vratio i odveo Coltse u playoff i poraz od Chiefsa i mladog Mahomesa. Usput je Luck stigao i pokupiti nagradu za Povratnika godine u NFL. Stvorila se u Coltsima nova potetna ekipa i neki su stručnjaci najaljivali i napad na naslov u predstojećoj sezoni 2019., Luck je trebao odvesti Coltse u prvi Superbowl nakon 2009. i prošle Indianine žrtve, Peytona Manninga. No, sinoć za vrijeme utakmice predsezone protiv Chicago Bearsa pukla je vijest da se Luck umirovljuje u 29. godini nakon samo 7 profesionalnih sezona. Kao razlog je naveo, pogađate, ozljede te teškoće oporavka koje su, kako kaže, oduzele užitak igranja i bavljenja sportom. Tako su se nade u novi naslov i uspješnu sezonu Coltsa rasplinule u jenu večer a prokleta Indiana uzima svoju najnoviju žrtvu.

Možda vam se sve ovo čini kao nategnuto, možda ne vjerujete u prokletstva. No, Amerikanci su i za manje znali proglašavati franšize uketima. Blazersi i njihovi centri, Red Soxi i prokletstvo Babea Rutha, tvornica tuge u Clevelandu. U nogometnoj Europi poznato je prokletstvo Benfice koja redom gubi europska finala. Dakle, uz gore priložene dokaze, nominiram saveznu državu Indianu kao prokletu za svoje sportske zvijezde!

Tarantino showdown

Tarantino,_Quentin_(Scream1).jpg

Novi film Quentina Tarantina je u kinima i dojmovi su duboko podijeljeni, bar u Hrvata. No, kako god Once Upon a Time… in Hollywood prošao i dalje iza Tarantina ostaje filmografija puna klasika i reputacija jednog od navećih holivudskih redatelja ikada. Uz Scorsesea i Nolana više-manje je jedini redatelj čiji novi filmovi imaju moć postati ogroman event u svijetu ogromnih franšiza, nastavaka, rebootova i remakeova. Kako sam kaže, planira napraviti 10 filmova i baciti se na druge interese a Once Upon a Time je deveti po njegovom načinu brojanja. Red je zato da bacim svoja dva centa na ostavštinu ovog genija i rangiram njegove uratke po totalno subjektivnom sudu.

Prije svega disclaimer: svaki od ovih filmova je apsolutni klasik koji svatko tko drži do sebe i smatra se fanom sedme umjetnosti jednostavno mora pogledati, deveti film na ovoj listi je opet bolji od 90% svega što možete naći na TV, torrentima, kinima i streamingu. Devet filmova, nula loših. Takav score vjerovatno nema niti jedan redatelj u povijesti filma.

9) Jackie Brown (1997)

jackiebrown-42-800x447.jpg

Počinjemo s trećim Tarantinovim filmom, i to pod navodnicima najnormalnijim. Jackie Brown je priča o srednjovječnoj stjuardesi koja dobiva šansu zaraditi nešto više od svoje uobičajene crkavice, naravno preko ilegalnih aktivnosti. U sve se umiješa policija, stvori se ljubavni trokut i imaš jedan dobar triler. Ubaci Quentina iza kamere, Samuel L. Jacksona ispred kamere i imaš Tarantinov film. Gluma je po običaju sjajna, priča dovoljno kvalitetna i zanimljiva da ti ni u jednom trenutku gledanja ovog filma nije dosadno. No, nedostaje onaj britak dijalog i scene gdje se napetost polako gradi dijalogom ili monologom dok ne dobiješ onaj nelagodan osjećaj u jajima jer znaš da nekad slijedi erupcija sve te tenzije i krvoproliće. Od svih Tarantinovih trademarkova to su oni najupečatljiviji zbog kojih su njegovi filmovi tako posebni, a baš to ovdje nedostaje i zato njega stavljam na deveto mjesto i dno ove liste. Svejedno, svakako pogledajte. Ako ništa, barem zbog hrpe glumačkog talenta koji se okupio na ovom setu. Uvijek u Tarantinovim filmovima jedna sporedna uloga ukrade cijeli film, a ovoga puta ta je čast pripala Robertu DeNiru kojemu je to možda i zadnja vrhunska uloga do dana današnjeg.

8) Hateful Eight (2015)

the-hateful-eight-extended-version.jpg

Produkcija ovog filma posebno je zanimljiva zbog skandala radi kojeg ovog filma skoro nije niti bilo. Naime, netko je ukrao prvi scenarij za H8 i objavio ga na internetu, a Tarantino je navodno toliko popizdio da je htio otkazati cijelu produkciju i preći na novi projekt. Ipak se zaključao u sobu i izbacio novu verziju koja je postala ovaj film. Radnja prati skupinu ljudi koja je zatvorena u jednoj kolibi na divljem zapadu usred olujne mećave. Vidi se tu utjecaj klasičnih vesterna na Tarantina, a situacija gdje je više ljudi zaključano na jednom mjestu kroz cijeli film neodoljivo podsjeća na 12 Angry Men, jedan od najboljih filmova ikada. Za poseban ugođaj vesterna brine se glazba živuće legende Ennia Morriconea, za što je i dobio Oscara. Tenziju opet Tarantino gradi kroz interakciju likova, a za to mu trebaju vrhunski glumci. Srećom, kad su ti stalni suradnici veličine kao Kurt Russell, Tim Roth, Samuel L. Jackson i Michael Madsen nabaviti vrhunske glumce nije problem. Problem dolazi kod trećeg čina kada zaplet i obrat Tarantino pokušava odraditi nelinearnom radnjom i tako prekida dotadašnji prirodni flow filma. Na kraju ostaje polugorak dojam da je radnja 2 sata išla presporo da bi se na kraju Tarantino zapetljao sam u sebe i šeprtljavo završio film. Ogromna šteta, jer su ideja, gluma, radnja te cjelokupni filing klaustrofobije i hladnoće nenadmašni. Ipak je zbog tenzije i misterije dosta zanimljiviji od Jackie Brown pa sjeda na osmo mjesto.

7) Django Unchained (2012)

21e6ff8ba2324948ba31a94cef66e517.jpg

Prvi Tarantinov pokušaj vesterna prošao je točno kako bi svi očekivali, odajući počast starim majstorima žanra a opet uvodeći nešto totalno svježe i suludo. Priča prati bivšeg roba Djanga koji uz pomoć svog mentora dr.Shultza, njemačkog zubara koji u Americi postaje lovac na ucjenjene glave, pokušava osloboditi svoju izgubljenu ženu. U Americi koja je i danas posebno osjetljiva na rasna pitanja čini se iznimno hrabro postaviti film u doba Građanskog rata i radnju centrirati oko problema ropstva i razisma, a kamoli tome pristupiti na komičan i ciničan način a opet poslati poruku o tome kako je taj dio povijesti grozan i neprihvatljiv. Na toj tankoj niti Tarantino pleše idealno i ni u jednom trenutku ne ide u sfere nekakve propagande ili uvredljivosti, a usput razvija i vrhunsku priču prepunu jedinstvenih likova. Glumački talent je po običaju vrhunski, uostalom Cristoph Waltz je za svoju ulogu dr.Shultza pokupio i Oscara za najbolju sporednu ulogu. Glazba je posebna priča, klasični Morriconeov vestern soundtrack Tarantino nadopunjuje svojim izborima, a posebno je genijalna implementacija trapa u vestern kod Rick Rossovih 100 Black Coffins. S druge strane, film je za možda pola sata predug, a u trenutku kad sa našim junacima stignemo u Candyland nekako se čini kao da film staje i počinje osobni show Leonarda DiCaprija koji prestaje tek tipičnim Tarantinovim krvoprolićem na kraju. Sve je ipak odrađeno puno suvislije i glađe u odnosu na H8, čak i kraj, pa Django ide za nijansu ispred, a scena s KKK je vjerovatno najsmješnijih 3 minute u povijesti filma.

6) Death Proof (2007)

Death-Proof

E kod ovoga ćemo se posvađat. Tarantinova polovica dvostrukog releasea Grindhouse koji je izbacio sa svojim najboljim prijateljem Robertom Rodriguezom je univerzalno prihvaćena kao Tarantinovo najslabije ostvarenje te na svim relevantnijim filmskim platformama ima najslabije ocjene. Na vašu sreću ili nesreću ovaj lancun ne pišu oni nego ja, a meni je ovaj film jebeno čudo. S odmakom od 12 godina i pogledom na Tarantinovu karijeru prije i poslije Death Proofa, ovaj film je kao prijelomna točka. Vjerovatno inzerviran što ga je kod Kill Billa studio nagovorio da ga podijeli u dva dijela i ne izbaci onakvog kakvog je htio, Tarantino kao da govori: “e jebite se, od sad radim filmove koje ja oću, kako ja oću i o čemu god ja oću jer sam ja QUENTIN JEBENI TARANTINO!” Kako drukčije protumačiti film u kojem se lik voza uokolo i svojim autom namjerno ubija žene. I to je to, druge radnje i zapleta nema. Čak i bez radnje ovaj film ima neodoljiv šarm kao posveta filmovima jurnjave iz sedamdesetih i osamdesetih, a Kurt Russell u glavnoj ulozi Stuntman Mikea pogađa točno u savršenu tromeđu zastrašujućeg, poremećenog i kul lika. Osobno mi je soundtrack iz Death Proofa najdraži fimski soundtrack ikad, a film je vrijedan gledanja samo zbog sekvence u krčmi gdje barmena glumi i sam Tarantino i koja klimaks dostiže u sceni plesa u krilu uz vjerovatno najbolji gazbeni broj iz cijele hrpe vrhunske glazbe u filmu. Ne dajte da vas IMDB zavara, ovog morate pogledat!

5) Once Upon a Time… in Hollywood (2019)

once-upon-a-time-in-hollywood.jpg

Na peto mjesto, opet totalno subjektivno, sjeda najnoviji Tarantinov uradak. Bez spojlanja ičeg konkretnog, ovaj film je od svih dosadašnjih Tarantinovih postignuća nekako najsličniji Death Proofu. Ne po suludosti i groteski nego po tome što je film bez neke radnje te je čista posveta i nešto što bi samo Tarantino uspio izvesti. Ovaj put Tarantino se sjeća Hollywooda kakvog pamti s kraja šezdesetih, i to njegove romantične verzije jer je Tarantino šezdesetih bio dijete i takav mu ostaje. Priča o dva ostarjela glumca upakirana je u stvaran povijesni kontekst ubojstava obitelji Manson gdje je stradala mlada glumica Sharon Tate koju u ovom filmu glumi Margot Robbie. Taj povijesni kontekst, kao i u Gadovima, Tarantino malo izmjeni i to je sve što ću o tom dijelu filma reći. Film se ipak uglavnom sastoji od niza scena iz života dva glumca kroz tri-četiri dana njihovih života i prepun je isječaka iz starih filmova i serija kakve je mali Quentin gledao na TV te kadrova vožnje po Los Angelesu u to vrijeme kakvog ga je mali Quentin doživio. I sve je to divno i krasno ali ništa baš posebno. Ono što je baš posebno i što smješta ovaj film toliko visoko gore je zrelost koju poslovični kontrol frik i perfekcionist Tarantino pokazuje. Fokus više nije na napetosti i genijalnim dijalozima iako ih i dalje ima već Tarantino dopušta Bradu Pittu i DiCapriju da iznesu kompletan film na svojim plećima pokazujući svu svoju glumačku genijalnost i usput mameći pokoji uzdah žena u publici (za muškarce se pobrinula Margot). U isto vrijeme Tarantino uspijeva biti suptilan dok doslovno flexa na cijelu industriju jer niti bi ijedan studio ikom drugom dopustio da napravi ovakav film, niti bi itko drugi za ovakav film dobio dvije najveće filmske zvijezde današnjice niti bi ovako nešto s bilo kim drugim osim ove trojice iti malo gledljivo, a Tarantino je sve to uspio. Brad Pitt krade film i ovo mu je vjerovatno uloga života, ali mene osobno najviše veseli Al Pacino. Nevjerovatna je radost vidjeti svog najdražeg glumca u napokon dobrom filmu pa makar i na 10 minuta. Da je bio koji minut više možda bi sjela i nominacija za Oscara ali bit će valjda prilike, zato i čekamo Irishmana.

4) Reservoir Dogs (1992)

5thingsaboutreservoirdogsfactstrivia20thanniversary.jpg

Prvi Tarantinov film vjerovatno ulazi u red najboljih debija u povijesti Hollywooda. Reservoir Dogsi su naprosto genijalan komad kinematografije i tu se što drugo nema reći. Za one koji se žale da ne postoji film bez ljubavne priče, da svi filmovi završavaju dosadno sretno, pogledajte ovo i oduševit ćete se. Premisa je jako jednostavna, grupa kriminalaca koji ne poznaju jedni druge idu obaviti posao i sve pođe po krivu. Uvodna scena s razgovorom o Madonni i opravdanosti manče te odma opizdi o glavi i omađija a ostatak filma te ne pušta. Scenarij je savršen, neprobojan a kemija kakvu razvijaju Tim Roth i Harvey Keitel je milina za gledati. Mogao bi o ovom filmu, glumcima, dijalozima, glazbi, likovima i svemu pisat lancun jer svaka scena je klasik kojeg se sjetiš dok šetaš gradom pa onda nastaviš šetat s debilnim sjetnim osmjehom na licu, ali neću jer to naprosto morate vidjeti sami. Ako još niste pogledajte ovo remek djelo odmah jer ovo je tada anonimni Tarantino na vrhuncu snaga, Tim Roth u ulozi slojevitoj ko kapula a Michael Madsen i pjesma Stuck in the middle with you vam nikad više neće biti isti.

3) Kill Bill (2003/04)

Random-Captions-Vol-2-kill-bill-30693106-1600-900

Tarantinova posveta samurajskim i kung-fu filmovima vjerovatno je njegov najambiciozniji pothvat ikad. Ovo se ni ne može nazvat filmom jer je toliko ogroman event s toliko različitih elemenata i ljudi u njemu da je možda i bolje što je Miramax uspio nagovoriti Tarantina da ga razbije u dva dijela. Ljudski mozak teško može podnijeti toliko ludila, krvi i akcije u sveukupno 5 sati u komadu gdje film(ovi) nijednom ne zastanu da uvate zraka, a na mene je ostavio neizbrisiv trag jer sam ga gledao (prvi dio) u kinu s, pazite, 6 godina. Pa opet, svi smo hrlili gledati Endgame i izašli smo oduševljeni pa išli još koji put pa valjda i možemo podnijeti toliku gužvu i kaos na jednom filmskom platnu. Radnja je tipična priča o osveti gdje Beatrix Kiddo traži svog bivšeg šefa Billa koji ju je trudnu pokušao ubiti i skoro uspio. Na putu do Billa treba proći kroz niz prepreka te bivših suradnika i sve skupa djeluje kao da gledaš kako netko prelazi levele u Super Mariu. Sve je totalno zadovoljavajuće, a u filmu ima taman dovoljno šarma i britkih razgovora da maskiraju hektolitre krvi i učine ovo iskustvo podnošljivo širokim masama. Glumaca je opet toliko da ih se ni ne isplati nabrajati, a ovaj put najbolja uloga je ona glavna gdje Uma Thurman dokazuje da se s Tarantinom jednostavno kuži. Soundtrack je svoja priča, glavnu temu ste vjerovatno čuli na 200 različitih mjesta a da niste ni znali da je to tema iz Kill Billa, za Nancy Sinatru do ovog filma niste čuli sigurno 30 godina a outro i creditsi s Malaguenom Salerosom je savršen pečat na ovo remek djelo pretjerivanja i ludila nanajbolji način. Jedva čekamo najavljeni Tarantinov cut gdje će spojiti oba filma u cjelovito iskustvo kakvo je i sam zamislio kad ga je pisao.

Disclaimer 2: Ja se između prva dva filma jednostavno ne mogu odlučiti koji je 1 a koji 2, ali svi znate koji su to pa da ne duljimo, oba zajedno sjede na pijedestalu filmske povijesti:

1a) Pulp Fiction (1994)

Pulp-Fiction-Gradient.jpg

Tarantinov drugi film, najpoznatiji njegov film, kritički najslavljeniji i nezaobilazan dio svake rasprave o najboljim filmovima ikad te dio skoro svačije All-time TOP 10 liste. Pulp Fiction je u ovih 25 godina postao više od filma, nadrastao je i Tarantina i Hollywood i postao dio opće kulture. Djeca danas znaju što je Misirlou, svatko zna kako se i zašto u Europi naziva Quater pounder with cheese, Ezekiel 25:17 je jedini citat iz Biblije koji svatko zna na pamet pa makar bio i lažan. BMF takujini se masovno prodaju po internetima, u maškare se ide u odijelima i s plastičnim pištoljima. Od Pulp Fictiona se prave memesi i gifovi, da nije tog filma danas se nitko ne bi sjećao John Travolte. CD sa soundtrackom iz Pulp Fictiona neprestano se vrtio u našem obiteljskom autu, sve sam pjesme znao napamet kao dijete prije nego sam film i pogledao. Uz sve te pohvale, nagrade i reference, Pulp Fiction je vlasnik još jednog rekorda kojeg Tarantino nije ni svjestan, a to je rekord za najgluplji prijevod naslova filma na hrvatski jezik: Pakleni Šund. I svi sve znamo o Šundu i gledali smo ga na desetke puta, a nitko od nas ne zna prepričat radnju. Jer iste ni nema, bar ne kohezivne a to ne sprječava film da svakoga iznova oduševi. Sve djeluje kao hrpa skečeva koje je Tarantino kroz godine pisao i na kraju skupio pa nekim likovima povezao u neponovljivu nakupinu koja se desi jednom u povijesti. I opet se svi divimo dijalozima, urnebesnoj pretjeranosti u svemu, i… glumi. Travolta, Jackson, Thurman, Willis, WALKEN!!!, Keitel (o Bože, Keitel!), Roth, QT osobno uz ulogu života Vinga Rhamesa čine Pulp Fiction nečim što će ostati za vjeke vjekova i jedan od vrhunaca pop kulture naše generacije. Objašnjavati nekome što točno Pulp Fiction izdvaja od ostalih smrtnika i njihovih uradaka je ekvivalent pokušavanja naučiti sikiru plivati. To se mora vidjeti na svoje oči jer kad gledaš znaš da svjedočiš nečem posebnom i da je to to.

1) Inglorious Basterds (2009)

basterds.jpg

I šečer na kraju, film koji kad bi ga nekome išli prepričat taj bi mislio da se drogirate. Kvalitetom po meni ravan Pulp Fictionu, ono što ih odvaja jest činjenica da se Gadovi mogu pogledati više puta i u svakoj prilici, dok za Fiction baš moraš biti u tom nekom posebnom raspoloženju. Tarantino je u Gadovima svijetu otkrio Cristopha Waltza, a 2009. smo svi konačno shvatili da Brad Pitt nije samo holivudski ljepotan već jedan od najvećih glumaca modernog doba. Radnja smještena u Drugi svjetski rat u okupiranoj Francuskoj pleše po istom onom rubu škakljivosti kao i Django, samo što ovdje Tarantino zadovoljštinu daje Židovima mjesto crncima. Povijesni kontekst daje Tarantinu okruženje rata u kojem je sve moguće i tako mu omogućava da ispolji svu svoju ekstravaganciju koju je držao u sebi. Što se dijaloga tiče, ovo je Tarantinov najjači scenarij. Što se napetosti tiče, prva scena u filmu je školski primjer polaganog građenja i napumpavanja osjećaja nelagode. Waltz je sa svojim poručnikom Landom uspio ono što mnogi traže ali nikad ne nađu kod negativaca, onu perfektnu među zastrašivosti i šarma. Ovo je i Tarantinov najsmješniji film, doslovno u svakoj sceni možeš plakati od smjeha što je dosta ironično za tešku tematiku i to je još jedan dokaz Tarantinove genijalnosti. Treći čin u kojem sve dolazi na naplatu a Tarantino mijenja povijest je 45 minuta u kojima možete samo zjapiti u ekran otvorenih usta ili plačući od smijeha urlati “KOJI JE SAD OVO KURAC?!?!?” a da vas nitko ne gleda čudno jer svi imaju taj isti osjećaj u grudima. To vam je moć Quentina Tarantina, modernog Hitchcocka i zadnje poveznice milenijalaca sa zlatnim dobom Hollywooda.

=> eto, gotov sam sa svojim prskanjem fanboyinga prema svom osobnom junaku, bar za sad. Jer dalje nam slijedi honorable mentions specijal o Tarantinu, a to su filmovi koji se ne smatraju isključivo njegovima ali je u njima imao više ili manje utjecaja. Čitajte i primajte ove sugestije, pokazujte ove filmove curama, dečkima i djeci (ne premaloj).

Novi Brajo(n)

67975371_727831374295479_202022114708946944_n

Treći (ipak drugi) Amerikanac u Zadru, treće preletavanje po karijeri i brojkama. Ovaj tekst ionako kasni 5-6 dana zbog razno raznih razloga pa nema smisla duljiti i davati neke uvode. Dakle, Bryon Allen rođen je u Largu u SAD-u prvog svibnja 1992. Visok od 190 do 193cm ovisi gdje čitate, pozicija PG ili SG ovisi gdje čitate. Kilaža kao i u svakog zdravog mužjaka varira, uglavnom je negdje oko 90kg.

COLLEGE

Allen je 4 godine pohađao izvjesni George Mason koledž, od 2010 do 2014. U prošlom tekstu o Jamesu Farru bilo je riječi o divizijama i SOS rejtingu, pa ako vam treba objašnjenje toga možete skočiti na par trenutaka tamo pa se vratiti. Tri je godine igrao u CAA konferenciji uz SOS rating od najnižeg -1.67 do najvišeg 1.37 dok je na Allenovoj četvrtoj godini George Mason promoviran u A-10 konferenciju već spomenutu kod Farra, uz SOS od 4.58. Dakle, nije baš da su se ubili od neke elitne konkurencije kroz te četiri godine. Na prvoj godini, kako je i običaj za freshmene, nije se Bron naigrao pa u 27 utakmica nije startao nijednom a stigao je skupiti 37 poena i 157 minuta kroz cijelu sezonu. U drugoj sezoni već raste minutaža i ovlasti, 31 start u 33 utakmice svjedoci su tome. Postiže Allen 7.5 poena uz skoro 4 asista po utakmici ali uz očajnu tricu od 16%. Od napredne statistike vrijedi izdvojiti to da je imao NETRTG od -7.4, uglavnom ga ruši očajan ORTG od samo 91.0, ali je po defanzivnim win sharesima bio treći u ekipi s 1.4. Znači, i on veću vrijednost u svojoj drugoj godini donosi na obrambenoj strani parketa. Treća godina je što se tiče bazičnih brojki više ili manje slična drugoj, ali uz jednu bitnu razliku. Tricu sa 16% podiže na 33%, dvicu s 47 na 49 i odmah mu raste efikasnost, ORTG i ofanzivni win sharesi uz slične, ali za nijansu slabije obrambene brojke. Sve se to ogleda na sada pozitivnom NETRTG-u i većim ukupnim win sharesima. Dakle, drugu godinu zaredom možemo pričati o obrambenoj stabilnosti ali sada uz to u paketu dolazi i napadački pristojan učinak. Sve je to samo uvod u mini eksploziju na Allenovoj zadnjoj college godini. Kako je već rečeno, te sezone George Mason dolazi u A-10 konferenciju, a u jačoj konkurenciji Allen napadački značajno napreduje. Minutaža mu skače na 32 minute po utakmici, poeni na 15.4 po utakmici, trica na prihvatljivih 40% a FG% pada za samo 1.5% uz skoro duplo veći volumen. ORTG mu ide u nebo 113.6, ali obrambene brojke su slabije. DRTG skače na čak 108.8 poena na 100 posjeda, a defanzivni win sharesi padaju na tek 0.9. Zbog napretka u napadu ukupni win sharesi ostaju na lanjskih 3.2. Padaju i brojke u asistencijama, s 3 na 4, što indicira da ga je trener počeo drukčije koristiti. Više postaje volume scorer a manje combo bek. Nakon 4 godine sveučilišta vrijeme je za odlazak u Europu.

allen_college

POLJSKA

Prva europska stanica našeg Bryona je sezone 2014/15 u Poljskoj, u ekipi Wikana Lublina. Startao je u svih 30 utakmica postižući 19.2 poena u 30 minuta po utakmici uz po 4 skoka i asista. Šuterski postotci solidni i ništa više, dvica 50% uz nešto manje od 10 pokušaja po utakmici, trica 33% na oko 3 potegnute po partiji. U ekipi koja je u tih 30 utakmica iala omjer 9-21 ima solidan +/-o -6.6 i dobru valorizaciju 14.8. Nije neka spektakularna sezona, ali za prvu sezonu u solidnoj čvrstoj europskoj ligi nije ni loše. Nakon Poljske odlazi u drugu talijansku ligu, a prvoligaškoj košarci se vraća u sezoni 2016/17 u Češkoj.

ČEŠKA

Mora da je Allen osobito impresionirao u drugom talijanskom razredu kad je privukao interes Nymburka. Poslovično najjača češka ekipa, čest sudionik europskih natjecanja i bivši član ABA lige očito je baš u Allenu vidio rješenje za ulogu strijelca. Sveukupno je u 3 dijela češke lige imao 14 poena i po 3 skoka i asista uz 15.5 valorizaciju. U playoffu je u 11 utakmica zabijao 13.5 poena uz dvicu od 50% i tricu od 32% te dosta slabije partije u finalu lige protiv Armex Dečina. Opet čisto solidna sezona, no kao europski dokazan skorer dovoljno za skok u dosta jaču njemačku ligu.

allen_nymburk.ukallen_nymburk_playoff

NJEMAČKA + TURSKA

Prvi dio 2017/18 sezone Allen provodi u Njemačkoj, točnije u Oldenburgu. U 11 utakmica ostvaruje odličnih 16.3 poena, 4.5 skokova i 4.2 asista uz sjajnih 53% šuta za dva i 37% za tricu. U FIBA-inoj Ligi prvaka bilježi još bolje brojke s 17.3 poena, 58% dvice i čak 43% trice. Znakovito, posebno dobru utakmicu je odigrao protiv Pinar Karsyake s 21 poenom, 6 skokova i 4 asista. Očito mu je to bilo dovoljno da dobije novu i bogatiju ponudu u Turskoj. Tamo igra također 11 utakmica uz pauzu vrijednu pažnje od 3 i pol mjeseca između Nove godine i 17.3. zbog loma stopala. Dobro je u Turskoj krenuo s 13 i 14 poena, ali u drugoj utakmici protiv Sakaryje dogodila se ozljeda koja ga je izbacila iz troja na duže vrijeme. Te sezone nije se vratio u onu formu iz Oldenburga te je jedinu utakmicu s dvoznamenkastim učinkom poena imao u utakmici koja je otišla u produžetak. odigrao je i dvije utakmice u četvrtfinalu Lige prvaka ali se u porazima svog Pinara nije proslavio. Brojke iz drugog dijela sezone su porazne te tko odlazi iz Karsyake i vraća se u Italiju, ovaj put u Seriu A.

Umjesto još jedne doze suhoparnih statistika, evo malo highlightova iz Lige prvaka da vidimo kako taj momak djeluje na terenu kad je u top formi.

ITALIJA

Sezonu 2018/19 počinje u Bresciji, a završava u Reggio Emiliji. Obje momčadi iz sredine tablice, dapače, završili su jedno do drugog na 12. i 13. mjestu u košarkaškoj Seriji A. U prvom dijelu je uz Seriju A igrao i Eurocup, drugo najjače klupsko natjecanje u Europi. Njegova Brescia se nije baš proslavila, a Allen u Eurocupu postiže 14 poena uz oko 2 skoka i asista. postotci šuta su solidni, preko 50% za dvicu i 30% za tricu. Na pola sezona odlazi iz Brescie u Emiliu i nastavlja natjecanje samo u Seriji A. Na kraju sezone je akumulativno u obje ekipe bilježio 11.8 poena uz 2.6 asista i 3 skoka sa 20 startova u 26 utakmica, čisto solidno u dobroj talijanskoj ligi. Evo opet umjesto tablica malo Youtubea.

ZAKLJUČAK

Dovodi nas njegova karijera do Zadra. Čovjek je bez sumnje provjerena europska kvaliteta i dokazao se u niz nacionalnih prvenstava i europskih kupova. Koledž karijera govori da je solidan obrambni igrač, a napadačka kvaliteta nije ni upitna. Ali, postoje par velikih ALI. Naime, ovaj potpis mi se osobno ni malo ne sviđa, pogotovo kad ga stavimo u kontekst. Allen je naprasno potpisan i predstavljen poglavito kao zamjena za odbjeglog Wrotena. Tu dolazimo do prvog problema jer Allen i Wroten nemaju veze jedan s drugim po igračkim karakteristikama, Wroten je pravi play a Allen je ipak strijelac i koš-igrač. Poznavajući Nazorov stil te način na koji je dočekan i predstavljen, za očekivati je da će se Allena koristiti na jedinici što on to ipak nije ni u kojem slučaju. Kako to izgleda kad se izrazitom strijelcu i potrošaču da lopta u ruke vidjeli smo nedavno s Mariom Littlom. Bryon bi najbolje trebao funkcionirati kao ono što je, bek šuter u paru s dobrim playmakerom. Zadarske opcije na playu za sad su karlo Uljarević, i (izgleda) Martin Junaković, oboje dobri strijelci ali i neporvejerene kvalitete za ABA ligu. Izgleda da će se silom prilika Allen koristiti kao udarna jedinica a to nije niti najbolja uloga za njega, niti dovoljno dobro organizacijsko rješenje za jednu stabilnu abaligašku ekipu. Drugi minus se lako vidi iz Allenove karijere. Čovjek je ptica selica, izgleda da je tipični američki plaćenik. Već se Brane Longin opekao na Amerikancima koji osjete miris dolara negdje drugdje, najsvježiji je Wrotenov fijasko. Treba biti oprezan i realan te očekivati turbulencije s Allenom ako se pokaže da iskače kvalitetom iz ove ekipe, sigurno će dobiti neku deblju ponudu i nemojte očekivati da će ostati tu zbog liganja, žena, ljubavi prema Zadru i Tornada. Na papiru i u vakuumu sjajan potpis, kad se u obzir uzmu okolnosti ipak ima nekih upitnika za koje se svi nadamo da će ispasti neosnovane sumnje. Živi bili pa vidili.

 

*čitajmo se i dalje, slijedi nekakav prelet preko ostalih, domaćih zadarskih pojačanja i dvije drugačije poslastice: jedna filmska i jedna glazbena!