Snyder Cut: Društveni pokret, snaga interneta, Sveti Gral

Šest heroja Justice League, FOTO: ScreenRant

U četvrtak će, tri i pol godine nakon što je Justice League prvi put pohodio kina, napokon na HBO Mmaxu, HBO Go i još valjda kojem HBO serivsu (a i na torrentima) izaći Snyder Cut. Nakon tri godine borbe fanova, teško objašnjivog društvenog pokreta preko interneta i društvenih mreža kojem su se na kraju pridružili sam Zack Snyder i glavni glumci, verzija filma koju je Snyder zamislio napokon će ugledati svijetlo dana i to pod okriljem kuće koja ga je mućki preveslala prvi put.

No, što je uopće Snyder Cut, ili po novom i službeno: Zack Snyders’ Justice League? Kako je do toga došlo i što to sve skupa uopće znači? Vjerujem da većina vas nije bila toliko investirana u sve to, kod nas je ipak praćenje filmske kulture u domeni toga da se ode u kino, pogleda film i kaže “ma OK” ili “teško sranje”. No, u Americi i holivudu se sve to diže na par razina iznad pa je tako borba za Snyder Cut mjesecima bila svakodnevni dio pop kulture. Da bi oslikali pravu i potpunu sliku o tome što se događalo i što ovo znači (jer zaista je fascinantno i isprepliće toliko priča, različitih stvarnosti u društvu i vremenu u kojem živimo koje ovoj sagi daju skoro pa nadrealan kontekst), moramo se vratiti skoro pa desetljeće unazad, na početak DCEU-a.

ŠTO JE DCEU I KAKO JE POČEO?

Akronim za “DC Extended Universe”, DCEU je bio pokušaj i projekt stripovske kuće DC Comicsa i njihovog vlasnika Warner Brosa da replicira uspjeh koji je Marvel stvorio svojim zajedničkim svemirom. Da pojednostavimo, Marvel je uspio nešto dotad neviđeno: Svaki film i svaki lik imaju svoju priču i stoje za sebe, ali se sve priče isprepliću, svi se događaju u istom svemiru i na kraju svako toliko godina imamo “crossover”, film gdje se svi sretnu – Avengerse.

Zamislite da je u Gospodaru Prstenova prvo svoj film imao Aragorn, pa godinu kasnije Gimli, pa Frodo i Sam da bi nakon par godina dobili Prstenovu družinu, a onda se vratili 2000 godina unazad da vidimo što je Gandalf radio kad je bio mlad u svom filmu, pa još tri filma o likovima do Dvije kule. To je Marvel pokušao, i kako danas znamo, masivno uspio jer Avengersi su dio našeg i vašeg kućanstva i omiljeni likovi vašeg djeteta, a možda i vas.

DC, kao druga velika stripovska kuća i dom najprepoznatljivijih likova u tom svijetu (Batman, Superman, Wonder Woman, Flash, Joker i ini) taman je negdje 2011. i 2012. bio između drugog i trećeg dijela Nolanove Batman trilogije i rođena je ideja da bi se trebalo napraviti nešto slično Marvelu.

Kao voditelj projekta izabran je Zack Snyder, već prepoznat kao vrlo vizualan i drukčiji redatelj (300, Watchmen), a pošto smo baš bili usred Batmanmanije, kao početna točka novog svemira odabran je Superman. Tako smo 2013. dobili Man of Steel i već tad se dalo vidjeti u kojem će smjeru DCEU ići, ali i što će na kraju biti kamen spoticanja i razlog raspada cijelog projekta.

Bio je to ton. Superman je lik koji stoji i predstavlja američki način života, pravdu i personifikacija je Isusa – čovjek koji se spušta s neba i pomaže čovječanstvu, na neki način je više čovjek nego mi sami iako uopće nije čovjek. No, Snyder je pokušao nešto novo, potpuno drukčije od onog što smo navikli i nešto na tragu Nolanovog Batmana – mračniji, realističniji pristup priči i pomalo depresivan Superman koji još o svojim moćima nije naučio mnogo. Ideja je zapravo bila staviti Supermana, a kasnije i sve te junake u stvarni svijet: vjerojatno im se ne bi svi divili niti bi ih gledali kao spasitelje, vjerojatno i ne bi kao stranci i premoćne osobe bili prihvaćeni, a možda i svoje moći ne bi koristili za apsolutno dobro. Događale bi se i žrtve, namjerne i nenamjerne, i uništenje dok superheroji rade svoja superherojska djela.

Snyder se, dakle, odlučio da sve započne na toj, vrlo ciničnoj točki pa da valjda kasnije naši junaci nauče nešto i postanu ono što od njih očekujemo. No, da ne duljimo, nakon Man of Steela je najavljeno kako će u nastavku biti i Batman, objavljeno je da će ga glumiti Ben Affleck što je izazvalo salve kritika, a najavljeno je i prvo pojavljivanje Wonder Woman na filmskom platnu.

  1. izlazi Batman v Superman: Dawn of Justice (opet pod Snyderom) koji je svojim tonom bio još mračniji te u kinima nije zaradio mnogo i nije bio hit kakav se očekivaote se naziru prve pukotine u projektu. Publika je očito bolje prihvaćala nešto veseliji i humorističniji pristup Marvela cijeloj priči i iz vrha studija ide prva direktiva: sljedeći film, Suicide Squad (odred negativaca, uglavnom iz stripova o Batmanu, koji se udružuju kako bi obavili posao), mora biti veselijeg tona i mora biti smiješan.

Značilo je to vrlo opširna nova snimanja i montažu u kojoj se od tog filma pokušalo napraviti nešto novo, a ispalo je plamteće govno. David Ayer više je puta rekao da je sam film možda 10% onoga što je zamislio, napisao i snimio i imamo novi neuspjeh za DC. Kritika ovaj put nije bila podijeljena kao kod prva dva filma. Svi su bili složni, ovo je očajno! Neki navodi i neprovjerene priče govore i da je studio angažirao firmu koja radi trailere da napravi u montaži jednu verziju filma.

No, zamašnjak je već debelo bio u pokretu, filmove valja štancati i dalje i nitko si nije mogao priuštiti da malo stane, razmisli i vidi kako i što dalje. Sve se prepravljalo u hodu kroz par mjeseci, projekti su se na gotovo dnevnoj bazi dodavali i micali i niste mogli otvoriti filmski dio Twittera ili Yoututbea bez neke nove vijesti i drame oko DC-a.

Na ljeto 2017. slijedi prvi pravi veliki hit za DC i uistinu dobar film, Wonder Woman u kojem je Gal Gadot dobila priliku zasjati i pokazati što zna. Snyder je ovdje sudjelovao kao scenarist, dok je redateljski dio odradila Patty Jenkins i barem na trenutak se činilo kako su ipak pogodili formulu i kako će sve dalje teći glatko. No, usporedno sa svime time se događala prava drama oko filma koji je trebao biti kruna svega što se radilo…

JUSTICE LEAGUE – VIZIJA, FRANKENSTEIN I SMRT

Snyder je navodno već bio snimio 80% filma i već se odradilo mnogo post produkcije kad su se oko filma počele događati vrlo ružne stvari početkom 2017. godine. Justice League je prvotno zamišljen kao spektakl od dva dijela, kruna Snyderove vizije i priče o Supermanu u četiri dijela gdje bi Snyder odradio svoje i predao štafetu dalje.

Bili su zamišljeni i solo filmovi o Batmanu koje bi režirao sam Affleck koji je već nakon BvS bio označen kao zapravo najbolji dio cijelog svemira, njegov stariji, umorniji i okrutniji Batman kao da je “pogodio žilu” i najosporavaniji dio postao je najbolji.

Svoje filmove su nekad kasnije trebali dobiti i Aquaman, Flash i Cyborg, ali je prvotna, osnovna priča trebala biti zaokružena drugim dijelom Justice League. No, valjda i prije samog početka snimanja je studio naložio kako Justice League postaje samo jedan film, a ne dva i da Snyder ima samo dva sata da ispriča cijelu priču.

Navodno su i note iz studija oko smaog filma postajale sve učestalije, krenuli su zahtjevi oko trajanja filma i tona jer se fokus grupama u prethodnim filmovima nije sviđalo predugo trajanje i premračna priča. Ukratko, film su više počeli raditi ljudi u odijelima i računovođe, a manje sam redatelj sa svojom vizijom.

Negdje u veljači, ožujku 2017. Snyder je i potjeran s filma, a doživio je i obiteljsku tragediju: samoubojstvo kćeri. Warner Bros je tu tragediju iskoristio kao PR potez i u krajnje ljigavom manevru dobivamo priču o tome kako se Zack i njegova žeena Deborah povlače s filma zbog tragedije, iako je u stvarnosti već potjeran jer onaj film koji je radio nije odgovarao fokus grupama i bilanci studija.

Negdje u isto vrijeme imamo i nove probleme: Ben Affleck opet je upao u probleme s alkoholom, a onda je prvo otpao kao redatelj solo Batman filma, a onda i kao glumac. Redateljske palice Batmana se uhvatio Matt Reeves (novi Planeti majmuna), kasnije će kao novi Batman biti odabran Robert Pattinson i to je onaj film kojeg očekujemo 2022.

DC i Warner Bros su se zatim bacili na posao pokušaja prerpavljanja filma po svom guštu. Zvuči poznato? Da, to smo već vidjeli koju godinu ranije i nekoliko paragrafa iznad, kod Suicide Squada. Kako je prošao onda, tako je pokušaj prošao i sad. Kao novi redatelj (iako prema pravilima sindikata nije mogao dobiti titulu redatelja, već samo koscenarista) odabran je Joss Whedon, tvorac Buffy ubojice vampira i redatelj prva dva nastavka Avengersa, kao čovjek koji zna “hendlati” tako velike projekte i zna unijeti dozu humora i vedrine kojih svakako u Avengersima ne nedostaje.

Namjera je već tad postala vrlo jasna: nećemo biti originalni, nećemo čovjeku kojem smo dali povjerenje dati da svoju viziju odradi do kraja, već želimo biti kao onaj tamo, kao uspješni klinac i napravit ćemo se ne bi li to replicirali. Justice League moraju biti Avengersi jer Avengersi zarađuju, moramo biti vedri i šareni jer to dica vole, a roditelji plaćaju. Nećemo se libiti kopirati tuđu pobjedničku formulu.

No, problem je bio u tome što je priča već bila napola, film je preko polovice već bio snimljen i već smo bili četiri filma unutar neke priče koja se već odvija, ima svoju dramaturgiju i ton. Whedon je režirao ponovna snimanja, već ranije snimljen materijal se prepravljao, mijenjane su palete boja i scenarij je potpuno prepravljen, toliko da neki navodi govore o tome da smo u kinima vidjeli tek 15-20% originalnog Snyderovog materijala.

Justice League u kinima izlazi u studenom 2017. i to Frankensteinovo čudoviše od filma razočarava sve. Izgledao je kao točno ono što i jest: sukob dvije vrlo oprečne vizije dva filmaša, a krajnji produkt je bio bljutava najobičnija priča s najobičnijim negativcem obične motivacije i običnog kraja. Kao onaj minimum minimuma koji film mora ispuniti jer, realno, što se drugo moglo napraviti tako kasno u produkciji?

Uspjeh u kinima bio je sukladan kvaliteti filma, jako nizak, a usput je DC postao i predmet sprdnje zbog niza stvari, najupečatljivije zbog digitalne gornje usne na Hernyju Cavillu koji je u vrijeme ponovnog snimanja već bio na Nemogućoj Misiji zbog koje je morao imati brkove, pa su oni za Justice League digitalno maknuti i dobili smo komediju…

#ReleaseTheSnyderCut

Fanovi DC-a, ponajviše oni kojima se Snyderova vizija i prva dva filma svidjela, a bilo ih je, od početka nisu prihvatili film kao nešto svoje. Za njih, ovo je bila sramota, prepravljen film i uvreda za Snydera koji je film i potpisao iako je već odavna bio dobio otkaz i nosio se s teškom obiteljskom situacijom. Na bespućima interneta film je dobio nadimak “Josstice League”, prema Whedonu, a rodila se ideja, pa čak i mit o Snyderovoj verziji filma.

Naime, postalo je uvriježeno mišljenje da je Snyder u trenutku otkaza s produkcijom došao toliko daleko da je negdje imao grubu verziju filma sa spremnim digitalnim efektima i svime, da negdje u trezorima Warner Brosa postoji snimljen i završen film koji je Snyder zamislio i kojeg treba izdati kako bi se zadovoljila pravda.

Mi ovdje baš i ne možemo do kraja shvatiti taj fanatizam koji u SAD zahvaća ljude naše generacije, pa i ponešto starije kad govorimo o stripovima i tim junacima, ali i o filmu samom. Najbolje je to možda usporediti sa sportom u nas. Ljudi su odrastali na stripovima koji su pedesetih i šezdesetih bili novi medij, a od sedamdesetih do pojave interneta su bili dominantan medij zabave za djecu i mlade.

To su junaci mladosti naše generacije i generacije naših roditelja pa i ne čudi da smo se pojavom interneta, odrastanjem tih generacija i napretkom tehnologije upali u idealan kontekst da takvi i isključivo takvi filmovi postanu glavni pokretač industrije. Što je nekad bio vestern, kasnije akcija i štemeri, to su danas superjunaci. I postoje dvije kuće, Marvel i DC kod kojih je stvoreno veliko rivalstvo i ljudi se s tim poistovjećuju, kao s Hajdukom i Dinamom. Odjednom je od presudne važnosti da DC film prođe bolje, bude bolji i zaradi više od Marvela, to je kao derbi na Poljudu.

Kad taj mentalni sklop umnožite s generacijom koja već ima svoju djecu i prenosi heroje svog djetinjstva na svoju djecu, možete lako vidjeti zašto to odjednom postaje široka društvena tema. A kad se to dogodi u SAD koje utječu na cijeli Zapadni svijet, u sve ubrojite i internet i društvene mreže, odjednom je relevantno i za cijeli svijet. I zato nije baš neka pizdarija i likovi u tajicama koji se tuku, fenomen je ovo za veliku sociološku raspravu i promatranje.

Uglavnom, da se vratimo na objavu Snyder Cuta, počeli su pozivi da se to i napravi, a na Twitteru i Redditu je tako početkom 2018. rođen hashtag #ReleaseTheSnyderCut. Ono što su fanovi tražili se nije dogodilo u povijesti filma. Imali smo brdo primjera da se izdaju redateljske i produžene verzije filmova kao puna priča i zamišljena vizija, ali su to uglavnom bile kozmetičke promjene i pokoja scena viška koja daje malo više konteksta, ali nije neophodna.

Kao primjer opet uzimam Gospodara prstenova: u svaka tri dijela postoje kraće verzije, one koje idu u kina i na TV i koje su skraćene zbog ekonomičnih razloga: duljine trajanja, više prikazivanja u kinima, mogućnosti reklama, zadržavanja pažnje itd., a onda, ako filmovi uspiju i postoji kritična masa i potražnja za još, izbacuje se produžena verzija koja traje 20-30 minuta više i ima više toga. No, to je uvijek u suštini isti film, ista radnja, a ne ono što su fanovi Snydera htjeli: isti, a potpuno drugačiji film redatelja koji više nije bio pod tom kućom.

Istina je vjerojatno i da film izbliza nije bio gotov. Da je tome tako, saznali smo kad je Snyder Cut postao realnost i kad su objavljeni detalji projekta. No, nije bilo važno. Malo po malo je #ReleaseTheSnyderCut postao pravi društveni pokret, ljudi su se krenuli identificirati s tim, željeli su da taj film postoji i da je dobar, Snyder Cut postaje kao nekakav Sveti Gral Hollywooda.

Društvene mreže, forumi, YouTube, sve je gorilo od informacija o tome što se događalo u prvotnoj verziji, tko je kriv za ono što se dogodilo i tko je i kako sjebao Snydera. Pravi poticaj cijeloj priči događa se negdje 2018. kad se Snyder aktivirao na poprilično opskurnoj društvenoj mreži Vero gdje je krenuo postavljati fotografije, najčešće screenshotove iz svoje, prvotne verzije filma.

Postalo je jasno i da Snyder želi ispričati svoju verziju događaja i dati nam film koji je krenuo raditi, a nikad mu nije bilo dozvoljeno. Nekakav generalni stav javnosti i medija koji su cijelu priču pratili jest bio da snyderova vizija baš i nije dobro odgovarala žanru superjunaka, ali da mu se ipak trebalo dopustiti da kao redatelj i umjetnik zgotovi svoju umjetnost bez okova financija i ljudi koji umjetnost gledaju kroz brojke, ciljeve kako zadovoljiti što veći broj ljudi i fokus grupe. S druge strane, velika je kritika išla prema fanovima koji su postali gotovo pa militantni na internetu: Snyder Cut je najbolji film ikad koji nam je uskraćen, Snyderova vizija je savršena i svi oni koji kažu nešto protiv ili za studio su neprijatelji.

Isto tako, postavilo se pitanje “zašto Snyderu da, a drugima ne?” Ili, što ćemo ako napravimo taj presedan? Hoće li onda fanovi svakog filma tražiti isto i hoće li svaki redatelj krenuti u borbu za ustupke koje je nekad tijekom snimanja svojih radova trebao napraviti?

Činilo se tek kao mokar san obožavatelja i priča koja će do svog kraja ostati tek mit i nešto očemu će se snimati dokumentarci. Jednostavno je bilo previše faktora koji su govorili protiv toga da će Snyder Cut postati realnost. Zašto bi se DC odrekao svoje “kanonske”, kino verzije filma koje smo vidjeli? Zašto u korist potjeranog redatelja’ Zašto uopće bacati još novca u “crnu rupu” od projekta i svemira koji nikad nisu donijeli povrat? Valja li uopće Snyder Cut, koliko bi zaradio i bi li opravdao svoj mitski status i zadovoljio zagovaratelje koji su stvorili nenormalan hype?

Pa iako su i glumci sve više počeli govoriti o Snyder Cutu i o Snyderu samom u pozitivnim tonovima, nije se činilo vjerojatno. Najglasniji su bili Jason Momoa (Aquaman) koji je u međuvremenu dobio svoj film koji je bio veliki hit te Ray Fisher (Cybrog).

USKRSNUĆE

Da se nešto uistinu “kotrlja iza brda” dalo se naslutiti baš kad je Momoa progovorio. To je čovjek koji je ulogom Aquamana donio studiju ogroman hit i brdo para, bio je pod ugovorom sa studijom i WB-om, a počeo je javno pričati o Snyder Cutu. Tako nam je još jednom zagolicao maštu rečenicom kako je vidio film i kako je “jebeno sjajan”, a i Gal Gadot je počela davati pozitivne znakove.

Važno je to jer je iz dosad napisanog vrlo jasno da je sve skupa zapravo postala jedna borba i zaraćene strane: fanovi i Snyder protiv studija. Studio na neki način kontrolira Momou i Gadot koji su ostali i jedini iz originalne postave Justice League i dalje pod paskom studija i velike zlatne koke. Zašto bi oni govorili o nečem što je vrlo očito loš PR za studio i govori o zloću ljudi u odijelima?

Ostatak postave se raspršio. Man of Steel 2 nikad se nije dogodio i vrlo jasno je postalo da ni Cavill više nije u planovima i da neće ostati Superman. Affleck je već odavna otpao i dobili smo novog Batmana, dok je Flash film s Ezrom Millerom toliko puta mijenjao scenariste i redatelje te priče, a da se nije pomakao s mrtve točke i ni dan danas ne znamo što je s tim.

DC je u međuvremenu vrludao, nakon Justice League je rečeno da više neće biti strogo vezanog svemira i DCEU je propao, a studio se okrenuo taktici da se jednostavno izbacuju dobri filmovi, bez obzira na poveznice s ostalima. Tako Aquaman zapravo ima dosta malo poveznice s ostatkom, a Joker s Joaquinom Phoenixom je smješten u potpuno drugo vrijeme, drugi svemir i nema veze s dosad snimljenim, kao ni nadolazeći Batman.

Zapravo je uz Aquamana jedino Shazam u rečenicu-dvije spomenuo događaje iz prethodnih filmova, dok je WW84 smješten u osamdesete i opet nema veze ni s čim, potpuno je samostalna priča. Bio je to drugi znak da DC mijenja smjer i da bi mogao dati zeleno svjetlo za nešto što baš i nema veze s kanonom i što je isključivo vizija jednog redatelja.

Krajem 2019. je pokrenut i veliki pothvat, opet dovesti #ReleasetheSnyderCut na trending na Twitteru. Točno se sjećam, išao sam na doček Nove 2020. u Milano kad se sve odvijalo, vojska twitteraša je krenula i neumorno je pisala taj hashtag i nije dugo trebalo da otvorite Twitter, a onda i ostale medije i društvene mreže i da opet vidimo Snyder Cut, više od dvije godine nakon izlaska orriginalnog filma.

No, prava stvar se dogodila nakon nekoliko dana pokreta kad su početkom 2020. hashtag na svom Twitteru objavili i Affleck i Gadot. Jasno je bilo da svi želimo to vidjeti i pritisak na studio je očito postao ogroman, više nije bilo važno tko je pod ugovorom, a tko ne. I dalje je bilo s financijske i logističke strane vrlo nevjerojatno da će se nešto tako zaista izvesti, ali nitko nije računao na revoluciju u prikazivanju filma…

HBO Max

U SAD je već stara fora da sad svaki studio i program ima svoj streaming servis. Streming servis vam je, najkraće rečeno, Netflix. Sve na jednom mjestu, sve gledate od doma. Nema potrebe za televizijom i odlaskom u kino, vi gledate što god želite kad god želite. Zlatna je to koka u 21. stoljeću pa su sve velike firme i studiji rekli da bi i oni dio tog kolača koji je Netflix sebi prigrlio, a imali su i oružja za napad.

Naime, da bi vam streaming servis prošao, treba vam hiperprodukcija. Netflix je bjesomučno kupovao licence od drugih studija da prikazuje nešto tuđe snimljeno pa ste, primjerice, na Netflixu mogli pogledati i Prijatelje i Gospodara Prstenova i tisuću drugih stvari. No, treba snimati i svoj originalan content pa je brzo buknula i Netflix produkcija. Primijetili ste vjerojatno da svaki put kad otvorite Netflix imate pet-šet novih stvari, jednostavno takav poslovni model zahtjeva da je tjedno štancaju nove serije i filmovi.

Osjetili su priliku i drugi pa danas (i dalje uglavnom samo u razvijenim zemljama, ne i kod nas) imate Disney+, HBO Max, Apple TV ili Apple+, kako god da se zove, Amazon Prime itd. itd. itd. Postao je to sveopći rat koji je koronavirus samo ubrzao i povećao obujmom. Ne možete van, kina ne rade ili im se ne isplati, nemate gdje promovirati film i seriju, ostaje vam streaming.

Više streaminga znači množenje produkcije, a prednost u startu imaju oni koji u svom trezoru imaju više toga, prava na više likova. Primjerice, Disney ne na svoj “plus” već prvi dan mogao staviti sve svoje crtiće iz povijesti od preko 80 godina, a zadnjih godina je kupio i Pixar i Star Warse i Marvel i, najvažnije, 20th Century Fox te sve to može ekskluzivno staviti na svoj streaming, te stvari više drugdje ne možete legalno gledati.

No, treba vam i novi sadržaj. Morate privlačiti nove pretplatnike koji će zbog onog nečeg platiti prvi mjesec pa ostati kasnije. Za Disney+ je to Star Wars serija Mandalorian. Warner Bros je jedina firma koja ima dovoljno toga da se može potući s Disneyem.

Za početak, kad govorimo o djeci tu su Looney Tunesi, tu je cijeli New Line Cinema koji je primjerice napravio LOTR i Hobbita, imamo Matrix, imamo HBO produkciju koja se profilirala kao tvorac najboljih serija ikad (Žica, Sopranos, Igra Prijestolja), imamo brdo toga. Imamo i DC, sve crtiće i filmove snimljene desetljećima unazad, sve od Keatonovog Batmana i Supermana iz sedamdesetih.

No, kao što smo rekli gore, treba nam još, treba nam točka prodaje. Warner Brosi su priliku za tu točku vidjeli upravo u masovnosti i društvenom pokretu Snyder Cuta. Za streaming je to idealno, nije potpuno novi projekt koji trebamo prodati, možemo u njega upumpati par desetaka milijuna, marketing je već odrađen, a može stajati tamo na streamingu i rizik kina i uspjeha u kinu ne postoji.

Pružena je ruka pomirenja, dogovor je postignut i Snyder Cut je postao realnost! Nakon dvije i pol godine borbe, početkom 2020. je službeno objavljeno da “Zack Snyders’ Justice League” stiže na HBO Max u ožujku 2021. i to u megalomanskom obliku: četiri epizode po sat vremena, a onda i u komadu od četiri sata! Duplo je to duže od originalnog filma koji je trajao dva sata.

Objavljeno je i da će se ići u neka dodatna snimanja, trebat će godinu dana da se zgotovi, košta par desetaka milijuna dodatnih dolara i postalo je jasno da ona premisa s početka nije bila točna: nije postojao gotov, spreman cut filma koji bi netko pustio. Ipak je bilo potrebno da se Snyder opet primi posla i dovrši svoju verziju, započetu tamo negdje 2012.

JOŠ SAMO MALO

Još samo malo do prvog nastavka i još samo malo teksta. Nadam se da ste došli ovoliko daleko i da ste shvatili zašto sam fasciniran ovom pričom. Pokazuje svu ljigavost Hollywooda i velikih korporacija koje će pregaziti svakog i svaku riječ, snage novca, ali i snage naroda, interneta, društvenih mreža. Naučili smo ponešto i o svojevrsnom otuđenju čovjeka koji dozvoljava da to što je fan nečeg postaje njegova osobnost i kao da mu život ovisi o uspjehu jednog, zapravo poprilično nevažnog fima. Pokazuje i da je ovo “novo normalno” i nova paradigma u plasiranju video sadržaja sve izvrnula naopačke i da je očito dosad nemoguće postalo moguće.

Počelo je kao bunt protiv lošeg filma, postalo je pokret za pravdu prema jednom čovjeku koji je mućki prevaren. Poprimilo je i simboliku borbe za umjetnost u svom izvornom obliku, lišenu potrebe da zaradi i da udovolji mnogima, borba za viziju jednog čovjeka i filmaša i slobodu da ispriča svoju priču, ono što film u svojoj srži jest. No, opet ironično, dobili smo ono što smo htjeli baš jer su ti zli ljudi u odijelima vidjeli priliku za zaradu u tome.

Od tog cinizma ne možemo pobjeći, kao što ni ne možemo pobjeći od činjenice da bi svoja očekivanja trebali prilagoditi stvarnosti i priznati si da su i MoS i BvS imali svojih problema i da nikako nisu savršeni filmovi, pa tako ni Snyder Cut neće učiniti vaš život ispunjenim, imat će problema i neće spasiti svijet.

No, ne bi ni trebao. Trebao bi biti jedna zaokružena priča i vizija filmaša kojeg je sve to skupa vjerojatno vrlo brzo i nadišlo. Vjerojatno je opet ogroman pritisak na leđima Snydera, morao je isporučiti nešto što je glorificirano godinama i uzdinguto na razinu mita. Prvi dio izlazi u četvrtak navečer. Mi nemamo HBO Max, ali imamo HBO Go. Imamo i torrente, ali ne budite cicije. Dajte tih par desetaka kuna i podržite epilog borbe da umjetnik dobije priliku raditi svoju umjetnost.

Justice League i Snyder su prošli put od vizije, preko Frankensteina i smrti do uskrsnuća u novom obliku. Pa da vidimo kako to na kraju zapravo izgleda.

Kr(umpir)itika: The Rise of Skywalker

Prije svega: SPOLIERI!!! Doduše, ako ste baš htjeli pogledati ovaj film već ste ga pogledali i formirali svoje mišljenje, a ako ne, onda vas ni ne zanima toliko pa možete ići gledati i bez tog  efekta iznenađenja.

Dosta sam čekao s ovim tekstom. Htio sam prvo vidjeti sve druge reviewe ljudi i kritičara kojima vjerujem i vidjeti što se podudara s mojim stavovima, a što ne i što sam propustio. Pogledao sam film i dva puta, razmišljao o njemu te sam pričao sa sebi bliskim ljudima koji su također obožavatelji Star Warsa, a sve to u službi toga da ovaj tekst bude barem pokušaj nekog trijeznog i argumentiranog osvrta, a ne ljutog ranta.

Jer malo je reći da mi se ovaj film nije svidio. Iskreno, prvi put sam ga išao gledati potpuno spoilan pa sam znao što se uglavnom desi i očekivao sam prskanje govana s ekrana u facu. Treba biti pošten i reći da na kraju nije ispala baš takva katastrofa i plateće govno. Puno ideja je imao J.J. Abrams, možda i previše, a neke su stvarno super i imaju smisla. Problem je u tome što ono što mi se nije svidjelo je toliko bitno za film, trilogiju i smisao cijele sage od 9 nastavaka da preko toga ne mogu preći. Drugi najveći problem je što Skywalker izgleda kao 5-6 sati radnje izrezane i nakrcane u dva sata tj. Abramsova osma i deveta epizoda koju je on planirao.

Treći problem je priča koja podsjeća na neki čudan hibrid inspiriran Empireom i Povratkom Jedija, a izvedena je na način Play Station 2 avanture i potrage za blagom od mjeta do mjesta i od traga do traga i čovjeka do čovjeka. Trebaš doći do toga da bi došao do toga što ti govori kako trebaš doći do onoga. Kao loš rip-off Indiana Jonesa. Tako prvih sat vremena filma izgleda kao jako produžen trailer sa sjajnom muzikom, ali stalna akcija i skakanje s lokacije na lokaciju totalno razbijaju svaki privid kohezivne radnje i izgradnje napetosti i konfilkta, ako ičeg takvog uopće ima.

No da mi bude lakše uopće početi pisati i sabrati sve svoje misli o ovom kaosu, mogao bih početi sa stvarima koje su mi se svidjele. Tako da vas pokušam nagovoriti da usprkos svemu možda sami probate otići pogledati film i formirati svoje mišljenje ili se uopće tek upoznati sa svijetom Star Warsa koji je poprilično fascinantan i jedinstven te nije slučajno da je baš taj glupi film o svemirskim čarobnjacima osvojio srca djece i onih koji se tako osjećaju diljem svijeta kroz više generacija.

Dakle, daleko najbolji dio ovog filma je Adam Driver u ulozi Kylo Rena ili SPOILER!!! Bena Soloa u kojeg se pri kraju transofrmira tj. obrati natrag na svijetlu stranu Sile. Majko mila, ljudi moji kakva glumčina. Još od 2015. naovamo Driver dominira i svake godine izbaci ulogu i film vrijedne divljenja. Lani je zaslužio Oscar nominaciju za najbolju sporednu ulogu za BlackKklansmana (dobar, pogledajte), a ove godine će sasvim sigurno skočiti za stepenicu više i uzeti nominaciju za najbolju glavnu ulogu za Marriage Story (naprosto sjajan film, pogledajte na Netflixu, review i toga možda ide uskoro). Driver polako, ali sigurno postaje onaj punokrvni holivudski A-lister i kada restrospektivno pogledamo ovu trilogiju vidjet ćemo da Driver i Kylo na svojim plećima doslovno sami nose franšizu i tvornicu novaca vrijednu milijarde dolara.

Kylo je daleko najkompleksniji lik u povijesti ove franšize i svih 9 filmova. Momak koji na plećima nosi odgovornost i povijest cijele jedne loze i obitelji koja je krojila sudbinu galaksije te pod tim pritiskom puca i odlazi na tamnu stranu te postaje najmoćniji čovjek u svemiru sposoban odlučivati o sudbinama milijuna ljudi, a u sebi je i dalje preplašeni dječak koji zapravo ne zna što radi i traži vodilju. Driver po toj delikatnoj niti pleše savršeno i ispoljava točno taman doze bijesa, nesigurnosti, straha, ljubavi i želje za dokazivanjem te pronalaska svog mjesta u svijetu. To su teme i problemi koji muče sve nas i lako se s ovim likom poistovjetiti iako je učinio nezamisliva nedjela.

Jasno je da su i J.J. i Rian Johnson (režirao The Last Jedi) bili najzainteresiraniji baš za Kyla i njegov odnos s Rey i zato su scene s njim ili njih dvoje i najbolji dio filma. Problem je što Kyla u filmu nema dovoljno ili što ga možda vremenski ima, ali u trećem činu i rješavanju svega ima nikakvu ulogu. Štoviše, od obraćenja iz Kyla u Bena nema nijednu jedinu riječ dokraja filma osim jednog “Ow!”, a za vrijeme zadnje bitke ga Palpatine baci u neku tamo jamu.

Kad smo već spomenuli Palpatinea, ajmo odmah na to. Dakle, Emperor se vratio. Film ne objašnjava ni kako ni zašto, tek da je cijeloj galaksiji poslao poruku da je tu(?). Automatski, sama ta činjenica poništava Anakinovu/Vaderovu žrtvu na kraju Jedija pa originalna trilogija nema smisla. Još manje smisla imaju prequeli koji su postavili Anakina kao alegoriju na Isusa, začetog iz Sile same s proročanstvom da će uništiti Sithove i vratiti Silu u ravnotežu. Ako je je Palpatine živ i jači nego ikad te spreman napokon preuzeti cijelu galaksiju, što je od toga Anakin postigao? Ništa, samo je na 30 godina odgodio neizbježno i natjerao nekog tamo dida da se sakrije pa da ga na kraju ubije vlastita unuka. Kroz Lucasovih 6 epizoda Anakin je bio centralna točka svakog konflikta i narativa i bez njegovog pada i uspona nema ni Star Warsa, a samo jednim filmom ispada da je sve to uzalud.

image

Kao što vidite i čitate, Palpatinea je ubila vlastita unuka, a to je Rey. Moram reći da naprosto mrzim to. Rian je u Last Jediju načeo neke stvarno zanimljive teme i narative. Demokratičnost Sile, ideja da je Rey nitko poseban i krvlju nevezan za iste dvije obitelji, Sila sa sivim nijansama, a ne crno-bijela su put kojim su Star Warsi naprosto morali otići da bi ostali svježi, ali je to u startu ovog dijela odbačeno pa smo dobili samo kopanje nostalgije i pokušaja da se spasi što se spasit da podsjećanjem na neka romantičnija vremena. Rey više nije misteriozna nego je Palpatine i sudbina cijele galaksije, sukob koji traje u našim godinama 42, a unutar tog svemira i tisućama godina riješen je – između dva Palpatinea. Skywalkeri koji su od Lucasa postavljeni kao nosioci priče su mahom mrtvi, a Ben je nebitan dok i sam ne umre.

Ovo je intermezzo gdje opet ispoljavam svoje divljenje prema Driveru i Benu. Driver bez jedne linije dijaloga čisto fizičkim aspektom glume dočarava tu transformaciju i neverbalnom komunikacijom daje do znanja da to je sin Hana Soloa i unuk Anakina Skywalkera. Driver tako jako suptilno u svoju izvedbu ugrađuje te sitne manire i hintove Harrisona Forda i Haydena da je to doktorat iz glume. Sigurno je Driver uz McGregora najbolji glumac koji je tumačio Star Wars lika, ali ono što su s Benom napravili je sramota. Najboljeg lika su potratili, dali mu sve skupa 15 sekundi sreće nakon obraćenja da bi ga onda ubili i nije ni force ghosta dobio. Ben se, dakle, žrtvovao te je oživio Rey koja je umrla kad je pobijedila Palpatinea. Na papiru zvuči logično, Ben se napokon iskupljuje za sve grijehe ultimativnom žrtvom, ali nije izvedeno dobro.

Jasno je da je cijela trilogija išla prema trenutku Benovog obraćenja, ali zašto je onda nakon tog trenutka koji bi trebao biti prijelmni dobio tek 10 minuta na ekranu, nula dijaloga, jedan poljubac, 10 sekundi sreće i smrt? Zašto Rey trilogiju počinje i završava sama na pustinjskom planetu? Puno više smisla bi imalo da je Ben svoju žrtvu odradio prije nego što Rey treba ubiti Palpatinea pa da bar možemo reći da bez jednog Skywalkera pobjeda ne bi bila moguća, ali on sebe žrtvuje nakon rješenja završnog konflikta čisto zato da Rey poživi, ali bez njega u kojeg se očito zaljubila i podijelila s njim svoj poljubac. Zamisli da ti se neko sviđa pa se s njim onako natežeš i flertaš i da onda umre nakon prvog iskaza ljubavi. Pa užas užasni.

Cijela druga stvar je što niti nad Benovom niti nad Leinom smrti nemamo niti dvije minute za oplakivanje i upijanje trenutka, to su točke koje bi nas kao fanove Star Warsa trebale duboko u tom trenutku pogoditi, ali nemamo vremena za tugovanje jer već trčimo na novi planet i novu scenu. Zašto? Zato što Last Jedi nema veze s Force Awakens, a ovaj nema veze s Last Jedijem pa u jedan film moramo nabiti dva filma i stalno voditi trku s duhom.

Sama ta stvar, vraćanje Palpatinea u zadnji sekund i doslovno negiranje svega iz Last Jedija (Snoke, Lukeov stav, sam čin hvatanja lightsabera, Reyina loza) pokazuje da Kathleen Kennedy i ljudi iz Disneya nisu imali nikakav plan niti blage veze što će biti cilj i teme nove trilogije. Nema opravdanja za njeno postojanje, barem ne u samom svijetu priče. U ovom našem svijetu cilj je jasan: franšizu treba komercijalizirati i izmusti do kraja iako je u samim svojim začetcima bila sama negacija Hollywooda pa je Lucas sve financirao sam, išao protiv svih izgleda i izašao iz redateljskog ceha zbog tih filmova. I bezlično zarađivanje para možemo prihvatiti ako nam date dobar razlog zašto se vraćamo u taj svijet kad je sve lijepo složeno i završeno s Povratkom Jedija.

Ne samo da nam nisu dali taj dobar razlog, već su mislili da će se fanovi zadovoljiti pukim remakeovima originalne trilogije i usput blatantnim negiranjem i obezvrjeđivanjem žrtava koje su naši junaci napravili. Što je postigao Luke, a što Anakin? Ništa. Čemu sve to? Čemu brak Leije i Hana, čemu djete i njegov pad na tamnu stranu? Ničem, jer Palpatine se čito može vratiti kad mislimo da je mrtav, a riješit će ga njegova unuka koja s ničim prije nema veze.

Odjek kod fanova i kritičara se čuje, a izgleda da će se to osjetiti i na Disneyevom džepu. Ovako je to nakon Last Jedija i Soloa treći zaredom film koji ima u najmanju ruku pomiješane reakcije i slabe brojke na blagajnama. I dobro da je tako jer netko u nekom uredu mora dobro razmisliti gdje će Star Warsi dalje.

Čuju se glasine da se odustaje od koncepta trilogija. To zvuči sjajno jer npr. možda bi ova trilogija imala puno više smisla i bila bi puno bolja da su to bila četiri filma, a prequeli su svakako mogli biti dva (Phantom Menace i Attack of the Clones spojite u jedan film, bez onih dosadnih sranja o trgovačkim rutama i Senatu). Kako dalje sa Star Warsima onda? Mandalorian je pokazao put. Dajte nam dobru priču i likove u tom stvorenom svijetu koji može nuditi beskrajne mogućnosti. Ako se baš želimo zadržavati na Sili i Skywalkerima, onda se oslonite na Last Jedi. Dajte nam nešto novo i uzbudljivo, napravite dramu u kojoj Rey nađe način za vratiti Bena i to pokušava, a druga polovica filma je zagrobni život u kojem Ben želi to isto, a imate mogućnosti camea svih koji su glumili Jedije. Zaigrajte se, ništa vas ne košta. Želimo znati gdje su završili Finn i Poe, pogotovo Finn koji nije dobio apsolutno ništa za raditi, a bio je ponajbolji dio sedme epizode. Volimo ove likove i želimo nove, originalne avanture s njima.

Samo, za Boga miloga, ne radite nam ovo opet i nemojte napraviti dva sata gorčine i trpanja easter eggova u naša plitka grla.

Ocjena: rage quit/10

Kr(umpir)itika: Underground 6

Pokušat ćemo oživjeti blog s filmskim i muzičkim stvarima, uglavnom filskim. Kreće sezona Oscara i dolazi dosta prestižnih filmova, ali što je bolje za početi nešto novo od nečega što nam je svima blisko i čemu se možemo smijati, a to je Michael Bayev film Michaela Baya:

UNDERGROUND 6 (2019)

Režija:

Michael Bay

Glume:

Ryan Reynolds – One
Shoshana iz Basterdsa – Two
Latino Gerard Butler – Three
Ben Hardy (nije brat od Toma) – Four
Potrebna Španjolka – Five
20 minuta Davea Franca koje su mogli nabavit – Six
Crnac koji je glumio Drea u Straight Outta Compton – Seven
Tipični ćelavi thug diktator – Diktator
Bliskoistočni lik koji liči na Erica Banu – Diktatorov brat

Michael Bay je redatelj čije filmove ili obožavamo ili obožavamo mrziti ili ne priznamo nikom da ih potajno volimo, a čija je karijera, bar ona umjetnička očito dosegla vrhunac s prvim Bad Boysima. Ovdje nam u suradnji s Netflixom donosi svoj najtipičniji film do sad pun bejovskih potpisa i klišeja. Helikopteri, avioni, jahte, jurnjave s brzim autima, hrpa eksplozija, polugole žene i wide shotovi vrhova zgrada s drona koji kruži oko iste. Sve ono zbog čega naš unutarnji trinaestogodišnjak obožava Baya i zbog čega su Transformeri godinama dominirali kino blagajnama. Očito je da ovdje Bay ima potpunu slobodu, ogroman budžet i nikakve smjernice te je potpuno razuzdan.

<p>A takav je i film, bez obzira na to što je u ruke dobio više-manje jednostavnu i tipičnu priču s već viđenim arhetipima likova i njihovih motivacija. Scenarij je napisala uigrana Reynoldsova ekipa Reese-Wernick koja stoji iza oba Deadpoola i oba Zombielanda. Priča prati šest likova koje skuplja Reynoldsov lik i koji lažiraju svoju smrt da bi postali “duhovi” i radili prljavi posao koji obični ljudi ne mogu. U ovom slučaju treba svrgnuti diktatora neke yadayadamenistan zemlje i na njegovo mjesto postaviti demokratičnog mu brata. Vrlo jasno se vuku inspiracije iz drugih, dosta uspješnijih i smilsenijih modela. Ekipa koja jedna drugima ne zna imena i baca ekspoziciju sjedeći u restoranu identična je kopija Reservoir dogsa, Reynoldsov lik koji je miljarder i tehnološki genij koji u posjetu Bliskom istoku doživi traumu i odluči djelovati po tome je identična motivacija i radnja prvog Iron Mana. I tako dalje i tako bliže, imamo trčanje po krovovima iz Assasins Creeda, izvlačenje mete iz penthousea u Hong Kongu iz Dark Kinghta, a tu i tamo Bay posudi i od sebe pa ganjanje po jahti i gumenjacima ide drito iz Bad Boysa.

Prvi sat ovog filma je nekohezivna nakupina adrenalina i akcijskih scena. Točno 20 minuta (ili u mom slučaju, potrošena tri života na Candyju) traje uvodno ganjanje autima koje bi trebalo predstaviti likove i njihove motivacije, ali do kraja filma samo od Reynoldsa i dr. Drea zaznajemo zašto i što točno rade. Ostali su tipizirani generični likovi. Francuska femme fatale, latino hitman, nekakav parkour lik s kojim često ne znaju što bi pa je na misijama odvojen od grupe i treba ga spašavati i latino doktorica koja je u filmu čisto eto tako. Ne znamo ni tko je ni što je niti ima iša bitno za raditi u filmu, osim izgledati dobro u uskoj haljini. Svi oni idu svrgnuti diktatora koji bez jebemti šalje kemijsko oružje na svoj narod i gazi ga autima po cesti jer je vrlo, vrlo zločesti tiranin.

Teško je vjerovati da u današnje vrijeme u kojem imamo nove akcijska dostignuća kao Nemoguće Misije i filmove poput John Wicka Michael Bay odbija odrasti i pokazati nešto novo osim shaky cama i filma koji svoju publiku tretira i od nje traži jednako koliko i kokainske eskapade Seagala i Van Dammea u ranim devedesetima. Kamera je ostala ista kao i u Bad Boysima, Pearl Harboru, Armageddonu i Transformerima. Znači: sve što može eksplodirati će eksplodirati, svaka akcijska scena će imati 40 cutova po minuti, a na ljudima kadar nikad neće biti fokusiran već ćemo imati brdo shaky cama pa će nas boljeti glava nakon pola sata gledanja.

<p>Što se tiče glumačkih izvedbi, nitko tu nije loš. Svi ovi glumci su već negdje drugdje dokazali da znaju svoj posao, a Reynolds je uvijek Reynolds. Znaš što češ dobiti od njega, bit će simpatičan s dosta referenci iz pop kulture i rezanja tenzije šalama. Shoshanna nema baš ni raditi s čim, a Dave Franco se jako lijepo dere u napetim situacijama, skoro kao i brat mu kad u filmovima sa Seth Rogenom ima napadaje panike od vutre.

Da ne serem skroz po filmu, drugi sat prolazi jako brzo, fokusira se na svoj cilj i ima uzroke, posljedice i kohezivnu radnju. Vidi se da su scenaristi i Bay imali ideju i da je treći čin bio ta ideja, a ovo sve prije je trebalo nadodati i razvući da bi ispao film, a ne epizoda Cobre 11. U trećem činu koji se odvija na jahti ima stvarno stiliziranih kadrova koji uključuju magnet i tu Bay pokazuje da ipak ima štogod u rukavu i da je nekad bio smatran jednom od nadolazećih holivudskih zvijezda. I to je Bay, ima svoj stil koji se prepoznaje nadaleko i odmah po prvih par kadrova znate u što se upuštate. I ili ga volite, ili ga mrzite.

Što se tiče samog kraja, neću spojlati ništa, ali valjda vam je jasno da uspiju u svom naumu. Na kraju svi dobiju svoj nekakav sretan kraj i film očekuje da nam bude drago zbog likova. No postoji jedan problem. Za likove nas nije briga jer prvih sat vremena nismo proveli u upoznavanju i povezivanju s njima, već su samo pijuni u ogromnim akcijskim scenama i pothvatima. Nije Bay ni propustio dati svoj obol u trendu političkih komentara u Hollywoodu, a direktan kakav je, njegov komentar s autoritativnim vođom nacije i izbjegličkim kampom nije nimalo suptilan već je kao šaka u nos. Ima tu još logičkih rupa i nategnutih stvari poput naroda koji izlazi u revoluciju jer je vidio 20 sekundi govora na televiziji, ali što ćete. Kod ovakvih filmova valja zanemariti logiku i isključiti mozak.

<p>Za par godina će ovaj komad biti na Novoj u ponoć iza glavnog filma večeri pa možete baciti oko ako imate dva sata za ubiti. Možete i sad ako imate Netflix, zašto ne iskoristiti tih 90 kuna mjesečno. Ali ima Netflix i puno, puno boljih ostvarenja i ulaganja ove godine, radije uložite svoje vrijeme na Irishmana ili Marriage Story.

OCJENA: 5.meh/10

Tarantino showdown

Tarantino,_Quentin_(Scream1).jpg

Novi film Quentina Tarantina je u kinima i dojmovi su duboko podijeljeni, bar u Hrvata. No, kako god Once Upon a Time… in Hollywood prošao i dalje iza Tarantina ostaje filmografija puna klasika i reputacija jednog od navećih holivudskih redatelja ikada. Uz Scorsesea i Nolana više-manje je jedini redatelj čiji novi filmovi imaju moć postati ogroman event u svijetu ogromnih franšiza, nastavaka, rebootova i remakeova. Kako sam kaže, planira napraviti 10 filmova i baciti se na druge interese a Once Upon a Time je deveti po njegovom načinu brojanja. Red je zato da bacim svoja dva centa na ostavštinu ovog genija i rangiram njegove uratke po totalno subjektivnom sudu.

Prije svega disclaimer: svaki od ovih filmova je apsolutni klasik koji svatko tko drži do sebe i smatra se fanom sedme umjetnosti jednostavno mora pogledati, deveti film na ovoj listi je opet bolji od 90% svega što možete naći na TV, torrentima, kinima i streamingu. Devet filmova, nula loših. Takav score vjerovatno nema niti jedan redatelj u povijesti filma.

9) Jackie Brown (1997)

jackiebrown-42-800x447.jpg

Počinjemo s trećim Tarantinovim filmom, i to pod navodnicima najnormalnijim. Jackie Brown je priča o srednjovječnoj stjuardesi koja dobiva šansu zaraditi nešto više od svoje uobičajene crkavice, naravno preko ilegalnih aktivnosti. U sve se umiješa policija, stvori se ljubavni trokut i imaš jedan dobar triler. Ubaci Quentina iza kamere, Samuel L. Jacksona ispred kamere i imaš Tarantinov film. Gluma je po običaju sjajna, priča dovoljno kvalitetna i zanimljiva da ti ni u jednom trenutku gledanja ovog filma nije dosadno. No, nedostaje onaj britak dijalog i scene gdje se napetost polako gradi dijalogom ili monologom dok ne dobiješ onaj nelagodan osjećaj u jajima jer znaš da nekad slijedi erupcija sve te tenzije i krvoproliće. Od svih Tarantinovih trademarkova to su oni najupečatljiviji zbog kojih su njegovi filmovi tako posebni, a baš to ovdje nedostaje i zato njega stavljam na deveto mjesto i dno ove liste. Svejedno, svakako pogledajte. Ako ništa, barem zbog hrpe glumačkog talenta koji se okupio na ovom setu. Uvijek u Tarantinovim filmovima jedna sporedna uloga ukrade cijeli film, a ovoga puta ta je čast pripala Robertu DeNiru kojemu je to možda i zadnja vrhunska uloga do dana današnjeg.

8) Hateful Eight (2015)

the-hateful-eight-extended-version.jpg

Produkcija ovog filma posebno je zanimljiva zbog skandala radi kojeg ovog filma skoro nije niti bilo. Naime, netko je ukrao prvi scenarij za H8 i objavio ga na internetu, a Tarantino je navodno toliko popizdio da je htio otkazati cijelu produkciju i preći na novi projekt. Ipak se zaključao u sobu i izbacio novu verziju koja je postala ovaj film. Radnja prati skupinu ljudi koja je zatvorena u jednoj kolibi na divljem zapadu usred olujne mećave. Vidi se tu utjecaj klasičnih vesterna na Tarantina, a situacija gdje je više ljudi zaključano na jednom mjestu kroz cijeli film neodoljivo podsjeća na 12 Angry Men, jedan od najboljih filmova ikada. Za poseban ugođaj vesterna brine se glazba živuće legende Ennia Morriconea, za što je i dobio Oscara. Tenziju opet Tarantino gradi kroz interakciju likova, a za to mu trebaju vrhunski glumci. Srećom, kad su ti stalni suradnici veličine kao Kurt Russell, Tim Roth, Samuel L. Jackson i Michael Madsen nabaviti vrhunske glumce nije problem. Problem dolazi kod trećeg čina kada zaplet i obrat Tarantino pokušava odraditi nelinearnom radnjom i tako prekida dotadašnji prirodni flow filma. Na kraju ostaje polugorak dojam da je radnja 2 sata išla presporo da bi se na kraju Tarantino zapetljao sam u sebe i šeprtljavo završio film. Ogromna šteta, jer su ideja, gluma, radnja te cjelokupni filing klaustrofobije i hladnoće nenadmašni. Ipak je zbog tenzije i misterije dosta zanimljiviji od Jackie Brown pa sjeda na osmo mjesto.

7) Django Unchained (2012)

21e6ff8ba2324948ba31a94cef66e517.jpg

Prvi Tarantinov pokušaj vesterna prošao je točno kako bi svi očekivali, odajući počast starim majstorima žanra a opet uvodeći nešto totalno svježe i suludo. Priča prati bivšeg roba Djanga koji uz pomoć svog mentora dr.Shultza, njemačkog zubara koji u Americi postaje lovac na ucjenjene glave, pokušava osloboditi svoju izgubljenu ženu. U Americi koja je i danas posebno osjetljiva na rasna pitanja čini se iznimno hrabro postaviti film u doba Građanskog rata i radnju centrirati oko problema ropstva i razisma, a kamoli tome pristupiti na komičan i ciničan način a opet poslati poruku o tome kako je taj dio povijesti grozan i neprihvatljiv. Na toj tankoj niti Tarantino pleše idealno i ni u jednom trenutku ne ide u sfere nekakve propagande ili uvredljivosti, a usput razvija i vrhunsku priču prepunu jedinstvenih likova. Glumački talent je po običaju vrhunski, uostalom Cristoph Waltz je za svoju ulogu dr.Shultza pokupio i Oscara za najbolju sporednu ulogu. Glazba je posebna priča, klasični Morriconeov vestern soundtrack Tarantino nadopunjuje svojim izborima, a posebno je genijalna implementacija trapa u vestern kod Rick Rossovih 100 Black Coffins. S druge strane, film je za možda pola sata predug, a u trenutku kad sa našim junacima stignemo u Candyland nekako se čini kao da film staje i počinje osobni show Leonarda DiCaprija koji prestaje tek tipičnim Tarantinovim krvoprolićem na kraju. Sve je ipak odrađeno puno suvislije i glađe u odnosu na H8, čak i kraj, pa Django ide za nijansu ispred, a scena s KKK je vjerovatno najsmješnijih 3 minute u povijesti filma.

6) Death Proof (2007)

Death-Proof

E kod ovoga ćemo se posvađat. Tarantinova polovica dvostrukog releasea Grindhouse koji je izbacio sa svojim najboljim prijateljem Robertom Rodriguezom je univerzalno prihvaćena kao Tarantinovo najslabije ostvarenje te na svim relevantnijim filmskim platformama ima najslabije ocjene. Na vašu sreću ili nesreću ovaj lancun ne pišu oni nego ja, a meni je ovaj film jebeno čudo. S odmakom od 12 godina i pogledom na Tarantinovu karijeru prije i poslije Death Proofa, ovaj film je kao prijelomna točka. Vjerovatno inzerviran što ga je kod Kill Billa studio nagovorio da ga podijeli u dva dijela i ne izbaci onakvog kakvog je htio, Tarantino kao da govori: “e jebite se, od sad radim filmove koje ja oću, kako ja oću i o čemu god ja oću jer sam ja QUENTIN JEBENI TARANTINO!” Kako drukčije protumačiti film u kojem se lik voza uokolo i svojim autom namjerno ubija žene. I to je to, druge radnje i zapleta nema. Čak i bez radnje ovaj film ima neodoljiv šarm kao posveta filmovima jurnjave iz sedamdesetih i osamdesetih, a Kurt Russell u glavnoj ulozi Stuntman Mikea pogađa točno u savršenu tromeđu zastrašujućeg, poremećenog i kul lika. Osobno mi je soundtrack iz Death Proofa najdraži fimski soundtrack ikad, a film je vrijedan gledanja samo zbog sekvence u krčmi gdje barmena glumi i sam Tarantino i koja klimaks dostiže u sceni plesa u krilu uz vjerovatno najbolji gazbeni broj iz cijele hrpe vrhunske glazbe u filmu. Ne dajte da vas IMDB zavara, ovog morate pogledat!

5) Once Upon a Time… in Hollywood (2019)

once-upon-a-time-in-hollywood.jpg

Na peto mjesto, opet totalno subjektivno, sjeda najnoviji Tarantinov uradak. Bez spojlanja ičeg konkretnog, ovaj film je od svih dosadašnjih Tarantinovih postignuća nekako najsličniji Death Proofu. Ne po suludosti i groteski nego po tome što je film bez neke radnje te je čista posveta i nešto što bi samo Tarantino uspio izvesti. Ovaj put Tarantino se sjeća Hollywooda kakvog pamti s kraja šezdesetih, i to njegove romantične verzije jer je Tarantino šezdesetih bio dijete i takav mu ostaje. Priča o dva ostarjela glumca upakirana je u stvaran povijesni kontekst ubojstava obitelji Manson gdje je stradala mlada glumica Sharon Tate koju u ovom filmu glumi Margot Robbie. Taj povijesni kontekst, kao i u Gadovima, Tarantino malo izmjeni i to je sve što ću o tom dijelu filma reći. Film se ipak uglavnom sastoji od niza scena iz života dva glumca kroz tri-četiri dana njihovih života i prepun je isječaka iz starih filmova i serija kakve je mali Quentin gledao na TV te kadrova vožnje po Los Angelesu u to vrijeme kakvog ga je mali Quentin doživio. I sve je to divno i krasno ali ništa baš posebno. Ono što je baš posebno i što smješta ovaj film toliko visoko gore je zrelost koju poslovični kontrol frik i perfekcionist Tarantino pokazuje. Fokus više nije na napetosti i genijalnim dijalozima iako ih i dalje ima već Tarantino dopušta Bradu Pittu i DiCapriju da iznesu kompletan film na svojim plećima pokazujući svu svoju glumačku genijalnost i usput mameći pokoji uzdah žena u publici (za muškarce se pobrinula Margot). U isto vrijeme Tarantino uspijeva biti suptilan dok doslovno flexa na cijelu industriju jer niti bi ijedan studio ikom drugom dopustio da napravi ovakav film, niti bi itko drugi za ovakav film dobio dvije najveće filmske zvijezde današnjice niti bi ovako nešto s bilo kim drugim osim ove trojice iti malo gledljivo, a Tarantino je sve to uspio. Brad Pitt krade film i ovo mu je vjerovatno uloga života, ali mene osobno najviše veseli Al Pacino. Nevjerovatna je radost vidjeti svog najdražeg glumca u napokon dobrom filmu pa makar i na 10 minuta. Da je bio koji minut više možda bi sjela i nominacija za Oscara ali bit će valjda prilike, zato i čekamo Irishmana.

4) Reservoir Dogs (1992)

5thingsaboutreservoirdogsfactstrivia20thanniversary.jpg

Prvi Tarantinov film vjerovatno ulazi u red najboljih debija u povijesti Hollywooda. Reservoir Dogsi su naprosto genijalan komad kinematografije i tu se što drugo nema reći. Za one koji se žale da ne postoji film bez ljubavne priče, da svi filmovi završavaju dosadno sretno, pogledajte ovo i oduševit ćete se. Premisa je jako jednostavna, grupa kriminalaca koji ne poznaju jedni druge idu obaviti posao i sve pođe po krivu. Uvodna scena s razgovorom o Madonni i opravdanosti manče te odma opizdi o glavi i omađija a ostatak filma te ne pušta. Scenarij je savršen, neprobojan a kemija kakvu razvijaju Tim Roth i Harvey Keitel je milina za gledati. Mogao bi o ovom filmu, glumcima, dijalozima, glazbi, likovima i svemu pisat lancun jer svaka scena je klasik kojeg se sjetiš dok šetaš gradom pa onda nastaviš šetat s debilnim sjetnim osmjehom na licu, ali neću jer to naprosto morate vidjeti sami. Ako još niste pogledajte ovo remek djelo odmah jer ovo je tada anonimni Tarantino na vrhuncu snaga, Tim Roth u ulozi slojevitoj ko kapula a Michael Madsen i pjesma Stuck in the middle with you vam nikad više neće biti isti.

3) Kill Bill (2003/04)

Random-Captions-Vol-2-kill-bill-30693106-1600-900

Tarantinova posveta samurajskim i kung-fu filmovima vjerovatno je njegov najambiciozniji pothvat ikad. Ovo se ni ne može nazvat filmom jer je toliko ogroman event s toliko različitih elemenata i ljudi u njemu da je možda i bolje što je Miramax uspio nagovoriti Tarantina da ga razbije u dva dijela. Ljudski mozak teško može podnijeti toliko ludila, krvi i akcije u sveukupno 5 sati u komadu gdje film(ovi) nijednom ne zastanu da uvate zraka, a na mene je ostavio neizbrisiv trag jer sam ga gledao (prvi dio) u kinu s, pazite, 6 godina. Pa opet, svi smo hrlili gledati Endgame i izašli smo oduševljeni pa išli još koji put pa valjda i možemo podnijeti toliku gužvu i kaos na jednom filmskom platnu. Radnja je tipična priča o osveti gdje Beatrix Kiddo traži svog bivšeg šefa Billa koji ju je trudnu pokušao ubiti i skoro uspio. Na putu do Billa treba proći kroz niz prepreka te bivših suradnika i sve skupa djeluje kao da gledaš kako netko prelazi levele u Super Mariu. Sve je totalno zadovoljavajuće, a u filmu ima taman dovoljno šarma i britkih razgovora da maskiraju hektolitre krvi i učine ovo iskustvo podnošljivo širokim masama. Glumaca je opet toliko da ih se ni ne isplati nabrajati, a ovaj put najbolja uloga je ona glavna gdje Uma Thurman dokazuje da se s Tarantinom jednostavno kuži. Soundtrack je svoja priča, glavnu temu ste vjerovatno čuli na 200 različitih mjesta a da niste ni znali da je to tema iz Kill Billa, za Nancy Sinatru do ovog filma niste čuli sigurno 30 godina a outro i creditsi s Malaguenom Salerosom je savršen pečat na ovo remek djelo pretjerivanja i ludila nanajbolji način. Jedva čekamo najavljeni Tarantinov cut gdje će spojiti oba filma u cjelovito iskustvo kakvo je i sam zamislio kad ga je pisao.

Disclaimer 2: Ja se između prva dva filma jednostavno ne mogu odlučiti koji je 1 a koji 2, ali svi znate koji su to pa da ne duljimo, oba zajedno sjede na pijedestalu filmske povijesti:

1a) Pulp Fiction (1994)

Pulp-Fiction-Gradient.jpg

Tarantinov drugi film, najpoznatiji njegov film, kritički najslavljeniji i nezaobilazan dio svake rasprave o najboljim filmovima ikad te dio skoro svačije All-time TOP 10 liste. Pulp Fiction je u ovih 25 godina postao više od filma, nadrastao je i Tarantina i Hollywood i postao dio opće kulture. Djeca danas znaju što je Misirlou, svatko zna kako se i zašto u Europi naziva Quater pounder with cheese, Ezekiel 25:17 je jedini citat iz Biblije koji svatko zna na pamet pa makar bio i lažan. BMF takujini se masovno prodaju po internetima, u maškare se ide u odijelima i s plastičnim pištoljima. Od Pulp Fictiona se prave memesi i gifovi, da nije tog filma danas se nitko ne bi sjećao John Travolte. CD sa soundtrackom iz Pulp Fictiona neprestano se vrtio u našem obiteljskom autu, sve sam pjesme znao napamet kao dijete prije nego sam film i pogledao. Uz sve te pohvale, nagrade i reference, Pulp Fiction je vlasnik još jednog rekorda kojeg Tarantino nije ni svjestan, a to je rekord za najgluplji prijevod naslova filma na hrvatski jezik: Pakleni Šund. I svi sve znamo o Šundu i gledali smo ga na desetke puta, a nitko od nas ne zna prepričat radnju. Jer iste ni nema, bar ne kohezivne a to ne sprječava film da svakoga iznova oduševi. Sve djeluje kao hrpa skečeva koje je Tarantino kroz godine pisao i na kraju skupio pa nekim likovima povezao u neponovljivu nakupinu koja se desi jednom u povijesti. I opet se svi divimo dijalozima, urnebesnoj pretjeranosti u svemu, i… glumi. Travolta, Jackson, Thurman, Willis, WALKEN!!!, Keitel (o Bože, Keitel!), Roth, QT osobno uz ulogu života Vinga Rhamesa čine Pulp Fiction nečim što će ostati za vjeke vjekova i jedan od vrhunaca pop kulture naše generacije. Objašnjavati nekome što točno Pulp Fiction izdvaja od ostalih smrtnika i njihovih uradaka je ekvivalent pokušavanja naučiti sikiru plivati. To se mora vidjeti na svoje oči jer kad gledaš znaš da svjedočiš nečem posebnom i da je to to.

1) Inglorious Basterds (2009)

basterds.jpg

I šečer na kraju, film koji kad bi ga nekome išli prepričat taj bi mislio da se drogirate. Kvalitetom po meni ravan Pulp Fictionu, ono što ih odvaja jest činjenica da se Gadovi mogu pogledati više puta i u svakoj prilici, dok za Fiction baš moraš biti u tom nekom posebnom raspoloženju. Tarantino je u Gadovima svijetu otkrio Cristopha Waltza, a 2009. smo svi konačno shvatili da Brad Pitt nije samo holivudski ljepotan već jedan od najvećih glumaca modernog doba. Radnja smještena u Drugi svjetski rat u okupiranoj Francuskoj pleše po istom onom rubu škakljivosti kao i Django, samo što ovdje Tarantino zadovoljštinu daje Židovima mjesto crncima. Povijesni kontekst daje Tarantinu okruženje rata u kojem je sve moguće i tako mu omogućava da ispolji svu svoju ekstravaganciju koju je držao u sebi. Što se dijaloga tiče, ovo je Tarantinov najjači scenarij. Što se napetosti tiče, prva scena u filmu je školski primjer polaganog građenja i napumpavanja osjećaja nelagode. Waltz je sa svojim poručnikom Landom uspio ono što mnogi traže ali nikad ne nađu kod negativaca, onu perfektnu među zastrašivosti i šarma. Ovo je i Tarantinov najsmješniji film, doslovno u svakoj sceni možeš plakati od smjeha što je dosta ironično za tešku tematiku i to je još jedan dokaz Tarantinove genijalnosti. Treći čin u kojem sve dolazi na naplatu a Tarantino mijenja povijest je 45 minuta u kojima možete samo zjapiti u ekran otvorenih usta ili plačući od smijeha urlati “KOJI JE SAD OVO KURAC?!?!?” a da vas nitko ne gleda čudno jer svi imaju taj isti osjećaj u grudima. To vam je moć Quentina Tarantina, modernog Hitchcocka i zadnje poveznice milenijalaca sa zlatnim dobom Hollywooda.

=> eto, gotov sam sa svojim prskanjem fanboyinga prema svom osobnom junaku, bar za sad. Jer dalje nam slijedi honorable mentions specijal o Tarantinu, a to su filmovi koji se ne smatraju isključivo njegovima ali je u njima imao više ili manje utjecaja. Čitajte i primajte ove sugestije, pokazujte ove filmove curama, dečkima i djeci (ne premaloj).

Svijet kroz oči genija

178716.jpg

Kad sam nedavno čuo za promocije nove knjige o Kreši moja pozornost se nije za to zakačila. Iako bi kao mladom Zadraninu kojemu je košarka broj jedan svaki detalj o Kreši trebao biti kao obavezna lektira, mislio sam da je posrijedi još jedna dosadna kronologija nekakvog novinara koji se predstavlja intimusom. Ipak, kad ju je Gee preporučio na ispodobruca.com morao sam ju uzeti u ruke i dati joj šansu.

Na kraju, kao i toliko puta do sad, Krešina osobnost i lucidna zapažanja su me totalno obuzela pa sam knjigu progutao u rekordnom roku. Početak o prvim godinama u Zadru, u gradu koji je nakon razaranja tražio svoj identitet i našao ga u košarci, do prvih titula i sveopćeg ludila je testament onom gradu koji je taj zanos uspio replicirati i nakon zadnjeg rata, a koji danas živi samo u nadimku grada košarke i u nas 500 koji smo u dvorani i na svakoj se kavi živciramo oko igre, potpisa, taktike bez obzira da li u subotu stiže Partizan ili Hermes. Nemoguće je ne primjetiti tu iskrenu i čistu ljubav prema igri zbog koje je Krešo zavolio ovaj sport i koja iskače iz stranica knjige opisujući vrijeme kad je klub bio dio svakodnevnog života grada, a sam grad i zajednica su činili dušu kluba.

Zadarski djelovi su me naravno za knjigu zakačili i najviše zanimali ali o tome sam ionako i najviše znao. Ono što me u čitanju Krešinih razmišljanja zapanjilo je rast jedne osobe i njegovih vidika te pogleda na svijet. Od balavog dugog mulca koji je morao igrati atipično jer je zbog manjka snage i kila izbjegavao kontakt i koji je živio za basket, cure, cigare, kave i izlaske do ozbiljnog duboko religioznog i karizmatičnog lika koji je košarku koristio kao povod za razmišljanje o životu, širenje vidika i obogaćivanje života svih oko sebe, Krešo tu evoluciju komentira i zapisuje sam i zato ova knjiga ima neprocjenjivu vrijednost kao spomenik razvoju ličnosti jednog genija i pogled na život u nekim prošlim vremenima koja opisuje savršeno precizno i lucidno na plastičnim primjerima usporedbe načina života, rada i pogleda na košarku između tadašnje Juge, Amerike i ostatka svijeta te Europe.

Jasno je da je Krešo nadrastao svaku sredinu u kojoj je bio, ali da je i iz svake faze svoje karijere uzimao ono najbolje, na tome učio i kasnije primjenjivao te tako rastao kao osoba. I baš su ti paradoksi oko njegovog lika i djela nešto najimpresivnije što je iza sebe ostavio. Postao je veći od Zadra i Europe a ipak je uvijek ostao normalan momak s Pašmana odgojen u Zadru. Uvijek je bio svjestan koliko vrijedi i koliko je velik, a iz njegovih riječi ne izvire ni trunka bahatosti. Kaže da je uvijek slušao savjete a ostao svoj. Taktički je bio 30 godina ispred svog vremena, a opet u opisima načina na koji bi se košarka trebala igrati ostaje tako jednostavan. Govori u najosnovnijim pojmovima: igra na postu, skakanje, čuvanje leđa suigraču, izvlačenje iz reketa, protrčavanje bekova i otvaranje prostora, podjela zadataka a kad se sve sagleda u globalu vidi se da je već sedamdesetih udario temelje moderne košarke s puno kretanja bez lopte, lepršavost s puno kontre, prototip modernog centra koji igra i unutra i vani a u obrani 5 igrača koji preuzimaju sve i udvajaju kad je potrebno. Opisuje način igre kojim su Warriorsi zaludili svijet 40 godina nakon i to najjednostavnijim  riječima: dobra obrana, tko dobro skače neka skače a tko dobro puca neka puca. Činjenice da je u Americi izabran u All-American petorke kao prvi stranac, da je držao sve rekorde jednog jakog sveučilišta, da je nakon povratka iz Amerike u Zadru S 24 GODINE preuzeo dužnosti glavnog igrača, trenera i sportskog direktora i jednu ekipu s dna tablice pretvorio u dvostukog prvaka jedne od tada najjačih liga Europe, da je na sličan način podigao i Olimpiju, da je osvojio sve što se osvojiti moglo i da je Virtus i Cibonu samo svojom pojavom i karakterom podigao iz solidnih klubova u europske velikane govore o tome da se ne radi samo o najboljem našem košarkašu, nego o čovjeku koji je udario temelje košarkaške Europe u cjelosti.

Opet je iz svega toga izašao jednostavan. U današnjem svijetu gdje se prodaju parole o krvavom radu i vrijednosti mateijalnog čitati Krešu dolazi kao jedna antiteza i osvježenje. Čovjek se ruga s onima koji su se bacali za svakom loptom dok se on igra košarke, u NBA ga zovu Blazersi, Lakersi i Boston (i to Red Auerbach osobno) a on nije htio u profesionalce jer, kako kaže, ne želi da natjecanje bude falše i plaćeno već ono iskonsko te da želi biti više od košarkaša. Tri se još puta vraćao u Zadar pomoći kad je klub bio na rubu ponora, i to mukte. Iz Italije je došao u Cibonu odrekavši se kamiona para da bi bio doma i stvorio vrijednost ni iz čega. Usred rata odlazi iz Grčke i spreman je pomoći domovini kroz diplomaciju. Dok danas drugi bacaju floskule o dječačkim snovima, igranju srcem i ostalome kod Kreše to više nisu floskule već maksime koje on utjelovljuje.

Van košarke knjiga ima vrijednost kao dokument načinu života u Jugoslaviji, podređivanju sebe kolektivu i prihvaćanju autoriteta dok usporedno zadržavaš svoje “ja”. On i ostali velikani uz njega kao Plećaš, Tvrdić, Daneu, Korać a kasnije Slavnić, Kičanović, Dalipagić, Delibašić kao već formirane ličnosti i zvijezde kolaze u reprezentaciju i bez pogovora prolaze spartanske drilove kod Žeravice, Nikolića, Trninića i ostalih “tirana”. Sustav baziran na čistoj improvizaciji pojedinca, stavljanje kratkoročnog uspjeha i sitnih interesa ispred dugoročnog i općeg dobra u sustavu prožetom korupcijom i nesposobnošću su jake odlike i naše današnje stvarnosti, a već tada ih se Krešo otvoreno gnuša i odlazi iz svake sredine gdje se morao boriti s tim više nego što je htio. Priča o čovjeku koji je odgojen van vjere i religije ali sam svojim promišljanjima otkriva veličinu Boga i Njegovog plana te postaje član jedne od najtvrdokornijih zajednica je aspekt knjige koji će zanimati i one kojima je košarka stran pojam.

Na kraju svega, moram reći da mi je užasno žao što nije poživio duže da vidi onaj poslijeratni hrvatski i zadarski zanos, da udari snažne i zdrave temelje hrvatskoj košarci i zadarskom klubu. Sustav kojemu bi netko kao Krešo bio jedan od tvoraca sigurno bi danas izgledao drukčije od ovog što imamo. Pa, iako ga nikad nisam upoznao, a gledao sam ga samo u insertima na youtubeu nekako se osjećam kao da ga poznajem. Iz priča članova moje obitelji koji su mu bili bliski, iz raznih knjiga, članaka i izjava suvremenika držim sebi da sam ga nekako ipak upoznao i zato ovi memoari dolaze kao ugodan razgovor s jednim velikim čovjekom i genijalcem.

Svakako kupite knjigu, posudite je, čitajte i nosite sa sobom. Dijelite je materi, ćaći, dečku, curi, mužu, ženi a posebno djeci da se na neki način odgaja nova generacija ljudi koji će nositi Krešine vrijednosti i razmišljanja. Jer dok naša javnost čeka da se u hrvatskoj košarci pojavi neki novi Dražen koji će nas povesti u pobjede, ja sam nekako stava da nam je potrebniji novi Krešo.